Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
20.01.2007., subota
Smrt i samosvijest
|
Smrt, najveći neprijatelj čovjeka. Ono što ljude najviše plaši. Međutim, bez svjesnosti našeg "roka trajanja" najvjerojatnije ne bi niti bili samosvjesni. Dilema; što je prethodilo samo svijest ili smrto svijest? Ja kažem smrto svijest, odnosno svijest o smrtnosti. Zašto? Pa kada je predak čovjeka iskustvom, gledajući svoje drugove i drugarice, shvatio da može prestati postojati nakon nesreće u lovu ili da nakon određenog vremenskog razdoblja njegovi prijatelji padaju u vječni san, zabrinuo se da će ostati bez onih predivnih podražaja koje je dobivao od vanjskih predmeta i time prvi put razdvojio sebe od vanjskog svijeta. Stvorio je pojam Ja, stvorio je samosvijest. Dakle osim što je smrt najveći ljudski neprijatelj, ona je na neki preverzan način najveći ljudski dobročinitelj. Slična je prodaji duše vragu: Za veliki dar samosvijesti (u slučaju pogodbe s vragom slava i bogatsvo itd.), moramo platiti strašnu cijenu, svjesnost vlastite smrtnosti koji izaziva mučan strah od ništavila (analogno prodaji duše koja će vječno boraviti u paklu). Ipak, uvjek nas može utješiti Epikur sa svojom forom da se ne trebamo bojati smrti jer dok smo živi smrti nema, a kad smo mrtvi ništa ne osjećamo. Ali upravo u tome je strah, vječno ništa ne osjećati, ne biti. Naš život postaje tako beznačajan kad ga usporedimo sa ostatkom vječnog ništavila. U takvoj usporedbi ispada kao da nikada nismo niti živili život. Prema zakonu entropije sve teži propadanju i ništavilu. Ništavilo je prirodno stanje. Zato se pitamo, ako je tome tako, zašto onda postoji nešto, a ne ništa? Tu bi se možda dobro uklopio Kantov kategorički imperativ i moglo bi se pomoću njega dokazati vječni život, slobodu volje i čak Boga. Naime, po Kantu kategorički imperativ ne ovisi o determinističkim zakonima pojavnog svijeta, prema tome ponašanje u skladu s njim nas čini slobodnima (jer našom voljom ne upravlja nekakav determinirani uzročni lanac) i povezuje s noumenološkim svijetom. Upravo to slučajno stvaranje života, odnosno stvaranje života izvan bilo kakve točno odredive uzročnosti, koje se opire prirodnom determiniranom zakonu entropije (ništavila), dokazuje postojanje tih metafizičkih pojmova poput vječnog života, slobode volje, jastva odn. duše i Boga, koje inače nikakvom empirijskom činjenicom ne možemo dokazati . Upravo zato što se život i svijest protivi logici i uređenosti prirode, dokazuje nam ono što prirodni znanstvenici drže za nedokazivo. Ono što jest (postoji), je kaotično i ludo, ono što nije (ne postoji), je uređeno i normalno. I sve to zbog straha od smrti. Kant se ne bi složio s crvenom rečenicom, budući pravila kategoričkog imperativa osiguravaju normalno moralno ponašanje na način kako bi se trebao ponašati pravi krščanin, odnosno u skladu sa zlatnim pravilom (kakva je razlika između ne čini drugome ono što ne želiš da drugi čini tebi i "Djeluj samo po onoj maksimi, za koju možes u isto vrijeme htjeti da postane opći zakon." a opći zakon, primjenjiv na sve ljude, može postati samo ako radim drugome ono što ne bi štetilo meni kada bi to netko drugi meni napravio), tako da mi se kadkad čini da kategorički imperativ nije ništa drugo doli apologija krščanstva. Međutim, čini mi se da je to višak kantove teorije i da je uvjetovana njegovim odgojem i duhom vremena, ali, uostalom, Kant je mrtav, a vremena se mijenjaju. |
