portretmogzivota

Definisi nedefinisano

Sve do juce nisam poznavala samu sebe.Shvatila sam da bol nije bol,da ljubav nije ljubav,da sreca nije sreca.Shvatila sam da je sve stvar nasih osjecaja,te nacina na koji ih dozivljavamo i prihvatamo.Pocela sam primjecivati mnoge stvari na ljudima koje prije nisam vidjela.Nisam sigurna da li je to do njih ili do mene.Jako su me poceli zanimati ljudski osjecaji,pa sam odlucila posmatrati druge,s obzirom da sama sebe nisam mogla prouciti.

Cinilo mi se lakse staviti sve na papir pa sam pocela zapisivati.Bili su to citati,crtezi,svrljotine,nedovrsene recenice i besmisleni dijalozi.Poslije je sve pocelo dobivati smisao i oblik.A onda je dosao on i pobrkao sve kockice,sve price,recenice,citate koje sam tako brizno skupljala i promjenio im smisao.Sve je trebalo poceti iz pocetka.Kao kada treba prepraviti savrseno sastavljen tekst zbog jednog zaboravljenog zareza koji te tako bode u oci i ne da ti mira.Nisam sigurna da li sam ga zvala,da li je on bio produkt mojih zelja i osjecaja ili je jednostavno to bila sudbina (ako ona uopce postoji).Uglavnom dosao je iznenada,ipak se nisam uspjela ni pripremiti.Mozda je u tome bila i bit toga svega.Jer nepripremljen najbolje mozes preispitati sam sebe.To mi se i desilo.On je procitao ono sto sam ja tako dugo pokusavala.To me je zacudilo.Tako lako? Ipak ja nikad nisam bila jednostavno stivo.
Odjednom mi je tudje misljenje postalo manje vazno.Ne na onaj nacin da ne marim za tudjim osjecajima,vec na onaj kada me nije briga kako ce tudje rijeci utjecati na mene.Odlucila sam ne obracati paznju na njih i uskoro mi se pocelo ciniti da me ljudi puno vise cijene (iako me to tada nije zanimalo).
Bilo mi je vazno postovati sebe i zakljuciti kako me je on uspio tako lako procitati.

Postala sam sretna.Prestala sam da tragam za onim sto je nemoguce naci.Bilo mi je vazno da je bar jedna osoba definisala nesto nedefinisano.Ipak barem jedno razumije nerazumljivo stivo nepoznatog pisca.

22.09.2007. u 13:21 | K | 18 | P | # | ^

Zauvijek...u tisini...

"Te noći sam joj oćutao najlepše riječi koje znam...Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim..."

Poklonio mi je tisinu...prekrasnu...tihu...draza mi je njegova tisina,nego moje rijeci...jer taj mir govori,a moje su rijeci tek brzi bijeg od zbilje...
Tamno je nebo...zvijezde nas slusaju...mi cutimo...a one nas slusaju...one cuju ono sto ja ne cujem...
Voljela bi cuti to sto ti ocutis...tada bi bila bliza zvijezdama...kako im zavidim...
Pjevao si pjesmu...divna je...znas zasto? jer si pjevao bez rijeci...pa sta su zapravo one...imaju li ikakav smisao?sta one zapravo vrijede ako znam da u sebi skrivas nesto drugo...meni nepoznato...tebi poznato...

"Ali naići će čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola?
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
I zaplakaćeš, istog časa...
I najzad shvatiti kako sam te voleo..."

Da li postoji sadasnjost ili je svaki nas korak tek korak ka proslosti?Da li postoji buducnost ili je to tek san za bolje sutra...Ostaje mi samo proslost...jer izgovorene rijeci urezuju se tako duboko i ostaju u toj proslosti nepomocne....
Tisina poznaje sadasnjost...ona je cini...sadasnjost smo mi...tisina cini nas.

Rekao si zauvijek...Zar to postoji? "Zauvijek" mi niko nikad niej obecao...mozda se bojim nepoznatog...sadasnjosti,proslosti,buducnosti...mozda se bojim poznatog...rijeci,tisine,sebe...Postoji li ta fobija?Fobija od zauvijek?Fobija od sada?Sada se bojim tako zeljenih rijeci...Sada mi je zao one tako nelagodne tisine koja je prekinuta tako iscekivanim rijecima:

"I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara...
"Zauvek?", pitala je uplašeno...
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da "zauvek" ne postoji..."

10.09.2007. u 10:01 | K | 28 | P | # | ^

There's just too much that time cannot erase...

Rekli su da samo trebas posloziti svoje osjecaje i da rijeci same dolaze.Tako lako?
Ja se trudim i pokusavam ali uvijek naidjem na slijepu ulicu,poklopi me mrak i sve sto sam svo ovo vrijeme brizno skupljala i polako slagala raspadne se na jos sitnije dijelove,a ja ih skupljam brzo kao da se bojim da ce negdje nestati.Sve uspomene,sve poglede,sve rijeci,sve tajne...
Stajem...Biram sebe pored tebe.Mozda me zato mrzis?

"Ima li jos danas medju nama stepski vuk? Ima li,dakle,jos cudnih,nesavitljivih i do bola usamljenih stvorenja,koja se beskrajno cude ispraznosti zivota i stravicno plase svoje komplicirane posebnosti?Ima li jos onih koji istinski ljube ljudski rod,a ne razumju ga,koji zude za malo ljudske topline,paznje i samilosti,a bjeze od ljudi kao kuge?
Ima li neutjesnih placenika cija okamenjena srca lebde u praznini svijeta,tragicnih heroja koji u svijetu idolatrije traze svoje zvijezde vodilje i koji u vremenu posvemasnjeg zaborava i otupjelosti vapiju za spasonosnim trackom nade?Ima li jos uopce nesretnih zaljubljenika u slobodu i strasnih kockara sa sudbinom?"

Kako jedna potpuno nepoznata osoba moze poznavati moje osjecaje toliko bolje od mene.Toliko bolje ispricati moju pricu i staviti tacku na i...
To je sve sto sam htjela da kazem.Opet nepotpuno i nerazrijeseno...
Ostaje mi samo nada da cu jednog dana uspjeti napisati cijelu pricu ili bar procitati rijeci nekog stranca koji je stavio tacku na i.