Marketing
Zauvijek...u tisini...
"Te noći sam joj oćutao najlepše riječi koje znam...Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim..."
Poklonio mi je tisinu...prekrasnu...tihu...draza mi je njegova tisina,nego moje rijeci...jer taj mir govori,a moje su rijeci tek brzi bijeg od zbilje...
Tamno je nebo...zvijezde nas slusaju...mi cutimo...a one nas slusaju...one cuju ono sto ja ne cujem...
Voljela bi cuti to sto ti ocutis...tada bi bila bliza zvijezdama...kako im zavidim...
Pjevao si pjesmu...divna je...znas zasto? jer si pjevao bez rijeci...pa sta su zapravo one...imaju li ikakav smisao?sta one zapravo vrijede ako znam da u sebi skrivas nesto drugo...meni nepoznato...tebi poznato...
"Ali naići će čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola?
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
I zaplakaćeš, istog časa...
I najzad shvatiti kako sam te voleo..."
Da li postoji sadasnjost ili je svaki nas korak tek korak ka proslosti?Da li postoji buducnost ili je to tek san za bolje sutra...Ostaje mi samo proslost...jer izgovorene rijeci urezuju se tako duboko i ostaju u toj proslosti nepomocne....
Tisina poznaje sadasnjost...ona je cini...sadasnjost smo mi...tisina cini nas.
Rekao si zauvijek...Zar to postoji? "Zauvijek" mi niko nikad niej obecao...mozda se bojim nepoznatog...sadasnjosti,proslosti,buducnosti...mozda se bojim poznatog...rijeci,tisine,sebe...Postoji li ta fobija?Fobija od zauvijek?Fobija od sada?Sada se bojim tako zeljenih rijeci...Sada mi je zao one tako nelagodne tisine koja je prekinuta tako iscekivanim rijecima:
"I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara...
"Zauvek?", pitala je uplašeno...
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da "zauvek" ne postoji..."
Post je objavljen 10.09.2007. u 10:01 sati.