Zlo u susjedstvu

nedjelja , 19.06.2005.

Potaknut gledanjem onih užasnih snimki masakra iz okolice Srebrenice, a i temom na Forumu koja postavlja pitanje što se događa u glavama žrtava kad već znaju da će bit pogubljene, odlučio sam napisat nešto o ovoj nelijepoj temi.
U cijeloj priči postoje dva zanimljiva pitanja za sve znanosti koje se bave ponašanjem čovjeka: pitanje žrtve – kako se oni osjećaju, što misle pred neminovnom smrti, zašto se najčešće ne bore i mirno idu u smrt; i s druge strane pitanje zločinaca – zašto ubijaju, što njima ide kroz glavu i zašto je moguće da masovni ubojice često budu mirni ljudi iz susjedstva i kako nakon takvih zločina nastavljaju normalan život.

Prvo žrtve i najčešće pitanje – zašto se prepuštaju sigurnoj smrti. Pokušajte se na tren staviti u njihovu situaciju. Živite (relativno) normalan život, a onda odjednom u grad upada vojska a vas vode u kamionu negdje. Hoću reći da je situacija jako čudna, jedinstvena, toliko različita od svog prijašnjeg iskustva da ljudima jednostavno treba vremena da prebrode početni šok i shvate što se događa. Ne odvode vas baš svaki dan na stijeljanje. Čak i ako pomisle na najgore (vode me negdje da me ubiju) javlja se jak obrambeni mehanizam u stilu «ma to nije moguće...sigurno je nešto drugo, sigurno će nam sad netko objasniti da se radi o zabuni». Sjetite se samo drugog svjetskog rata i Židova. Tko je mogao zamisliti ili uopće pojmiti u tom vremenu da se događaju deportacije u logore i masovna ubijanja. U većini filmova je to tako i prikazano, među ljudima vlada šok, strah i nevjerica i to je prvi paralizirajući faktor.
Kad nakon nekog vremena ljudi ipak shvate da je vrag odnio šalu i da je smrt skoro neizbježna, postavlja se drugo pitanje – zašto mnogobrojniji zatočenici ne svladaju čuvare. Mislim da se tu radi o poznatom fenomenu iz psihologije mase, a to je difuzija odgovornosti. U takvim situacijama ljudi najčešće razmišljaju na način «Zašto NETKO nešto ne poduzme?» a ne «Što da sad JA napravim da bih se spasio». Ako se i pojavi rijetki pojedinac koji bi nešto i poduzeo, krenuo napasti čuvara, vrlo je vjerojatno da bi isti tren dobio metak u glavu, što bi još više obeshrabrilo ostale. Tako svi razmišljaju, «što ja mogu sam», a vremena i uvjeta za neki organizirani otpor nema. Dakle, svi očekuju da netko drugi nešto započne, odgovornost se rasipa i akcije nema. Ali recimo, u slučaju Varšavskog geta imali smo primjer kad su Židovi zarobljeni tamo imali vremena i prilike organizirati otpor. U slučaju Srebrenice ili masovnih transporta Židova takve prilike nije bilo, sve se događalo brzo, iznenadno, šok i strah su blokirali bilo kakve suvisle reakcije.

Što se tiče počinitelja zločina – većina ljudi se pita kakvi su to ljudi. Nažalost, odgovor je da tu pravih patoloških slučajeva ima u manjem broju, a većinu takvih zločina počinili su (uvjetno rečeno) normalni ljudi. Najpoznatiji mehanizam, i u drugom svjetskom ratu i u ratovima u bivšoj Jugi, je dehumanizacija protivnika. Ako protivnika svedeš na nižu rasu, životinju, nešto vrijedno svakog prezira, lakše ga je ubiti. To više nije čovjek, to je «niža rasa», «smrdljivi balija», «ustaša», «četnik» i onda je svako sredstvo opravdano i dopušteno. Pogotovo ako je takav stav prethodno sustavno nametan od autoriteta, vojnih, civilnih itd. I onda se u glavama zločinaca stvara dojam da ne rade ništa loše, dapače, rade uslugu svijetu jer ga rješavaju otpada. Naravno, tome treba pridodati i motivacije osobne osvete radi nekog zla koje se eventualno dogodilo tom ubojici, a ne treba ni zaboraviti onaj mali postotak istinskih bolesnika i psihopata koji u ratu dočekaju svojih pet minuta slave i koji su u uređenom društvu uvijek bili na marginama, a sad su postali gospodari života i smrti. Postoje i oni koji samo uživaju u tome osjećaju potpune vlasti.

Kod normalne osobe koja je u ratu vidjela ili stjecajem okolnosti ubila nekog (namjerno ili ne) u velikom broju slučajeva se javi PTSP kao reakcija zbog nemogućnosti uklapanja tog jezivog događaja u ostalo životno iskustvo. Taj događaj stalno strši, muči, vraća se u slikama ili snovima, dok ga se nekako ne «ublaži» i izravna s ostalim događajima. Zločincima se to ne događa zbog gore navedenih razloga - oni jednostavno to ne vide kao nešto loše zbog toga što su neprijatelja dehumanizirali, ili su to smatrali svojom dužnošću ili pravednom osvetom itd... Zbog toga mnogi nastave živjeti kao mirni građani i dobri susjedi.
Postavlja se često pitanje morala i savjesti i gdje je to nestalo tim ljudima. Moral i savjest se uči, to jest razvija kroz život. Najviši stupanj morala je onaj kad osoba prihvati moralne norme kao dio sebe, svog pogleda na svijet i kad prihvati neke univerzalne etičke principe o dobru i zlu. Naravno, da bi se došlo do tog stupnja potrebno je da cijelo životno iskustvo i okolina to omoguće, ali nažalost neki ljudi nikad ne dođu do tog stupnja i opravdavaju svoje postupke trenutnom situacijom, suspendiraju opće moralne norme radi već navedenih razloga. Po principu «nije dobro ubiti čovjeka, ali to je Židov, musliman... pa je to u redu». Čovjek mrtav, zadatak izvršen, a moral i savjest naizgled ostali netaknuti.

Sutra će u emisiji «Nedjeljom u 2» o ovom govorit neki psihijatar, bit će zanimljivo vidjet šta će on reći o temi.