PREMIJERA: RAT SVJETOVA (War of the Worlds), S. Spielberg

srijeda , 29.06.2005.

Sinoć u 0.01 je počela svjetska premijera novog filma Stevena Spielberga "Rat svjetova" pa sam ga, eto, otišao pogledati u Cinestar. Bez brige, daljnji tekst neće sadržavati ništa šta bi vam moglo pokvariti gušt gledanja u budućnosti.

Film je napravljen prema klasičnoj sci-fi priči H.G.Wellsa, poznatoj po tome da ju je Orson Welles 1938. prepravio u radio dramu i izveo s glumcima toliko vjerno da je u Americi nastala prava panika jer su ljudi pomislili da se invazija izvanzemaljaca upravo događa. Radnja počinje klasično za američke filmove - bivša žena dovodi djecu na vikend kod tate (Tom Cruise) koji je, naravno, totalno neodgovoran, voli djecu, ali je šlampav i ne zna s njima. Za djecu i oca dan počinje kao još jedan u nizu dosadnih vikenda, ali to prekida čudna oluja koja onesposobi sve električne uređaje i automobile. Ubrzo nakon toga, blizu njihove kuće iz zemlje izranjaju čudovišne tronožne naprave koje krenu uništavati sve živo oko sebe i počinje kaos bježanja i skrivanja od napadača koji izgledaju i jesu potpuno superiorni bilo kojem zemaljskom oružju. I to je uglavnom opis radnje.

Za divno čudo, film traje 116 minuta, dakle nije baš u trendu trosatnih trajanja i to je dobro. Kroz svoja dva sata film vas totalno drži napetim, snimljen je majstorski što se tiče kamere i specijalnih efekata. Još jedna stvar koja dodaje na potpunom doživljaju katastrofe je zvuk. Zvukovi tih svemirskih čuda su predobro pogođeni, zastrašujući, pogotovo sa ovim surround sustavima.
Inače, film u cjelini ne pati od klasičnih klišeja filmova katastrofe. Nema američkog predsjednika (veliki napredak) koji spašava stvar, otpor je kilav i uzaludan, nema velikih herojskih djela i junaka koji umiru za opće dobro s imenom Domovine na usnama. Samo mase prestravljenih ljudi koji spašavaju goli život. Kao što reče moj prijatelj u pola filma "Dobar film. Uopće se ne uspijevaju spasit."
Također, prikazano je mnoštvo običnih, ljudskih reakcija kakve bi bile za očekivati u takvoj kaotičnoj situaciji, a nekoliko scena će sigurno postat antologijske, sami pogledajte i vidjet ćete koje. Po mom mišljenju ovaj odmak od klasike filmova katastrofe, kada na pola filma ljudi iznađu spasonosno rješenje i do kraja krenu razbijat i pobjeđivat napadače, je najveća privlačnost filma.
Druga stvar je odlična gluma. Tom Cruise je vrlo dobar, središnji lik i anti-heroj. Dakota Fanning (njegova kćer) je čudo od male glumice, stvarno je odglumila maestralno, stvorila je lik djeteta koji je potpuno prestrašen, ali u drugu ruku i izdržljiv kroz sve te muke. Opet, izbjegnut je kliše otpornog i jakog djeteta koje se ničeg ne boji.
Tim Robbins ima genijalnu epizodnu ulogu, pojavljuje se u jednom dijelu filma, ali ostavi jak dojam i da cijeloj priči još jedan važan element.

Uglavnom, velika preporuka za film. Opći ton filma, doduše je podosta pesimističan i prema tome podesite vrijeme gledanja po raspoloženju. Ali ako želite pogledati nešto novo, drugačije i napeto, pogledajte ovaj film. Ocjena: 9/10.

Dementia vulgaris croatica

četvrtak , 23.06.2005.

U jednoj epizodi "Seinfelda" Jerry primijeti svog starog ujaka Lea kako u knjižari krade knjige. Poslije kad se nađu na kavi uslijedi razgovor:
JERRY: Uncle Leo, I saw you steal.
LEO: Oh, they don't care. We all do it.
JERRY: Who, criminals?
LEO: Senior citizens. No big deal.
JERRY: You could get arrested.
LEO: Arrested? Come on! "I'm an old man. I'm confused! I thought I paid for it. What's my name? Will you take me home?"


Meni se čini da se i naši umirovljenici ovako ponašaju, točnije njihova stranka. Rade pizdarije po državi, a uvijek se mogu izvlačit da su stari i zbunjeni. Na državnoj razini zajebavaju premijera, u Slavoniji su na vlast doveli Glavaša i Đapića, a nedavno u Splitu su pomogli HDZ-u da izabere svog gradonačelnika. U Splitu su na izbore izašli u koaliciji sa SDP-om i drugim strankama, a nakon izbora posenilili i podržali sasvim suprotnu stranu. A šta ćeš - staro i munjeno. Kao, HDZ im je obećao više (tko zna možda su im bidinima i prijetili, jedan je u nekom drugom gradu zbog toga završija u bolnici s infarktom) i eto, oni se bore za svoje interese. Ajde, taj argument još nekako i drži vodu, bore se ljudi za sebe, Bog zna da su im penzije male i da im nije lako. Ali brate, šta je s ostalima, vi dobili 100 kuna veće penzije, a svi ostali građani razne Đapiće, Glavaše i Puljiće da im sljedeće četiri godine jašu za vratom. Da i ne krenem govorit o apsurdu da im brda & doline obećava ista stranka koja im je popalila penzije in the first place. Stari i zbunjeni, to svakako.

Onda imamo onu nezavisnu listu "Velog mista" koja je isto digla ruke za HDZ. Čuj ti imena, lista "Velog mista" - sigurno se mnogi splitski snob popalio na samo ime. A baš me zanima i šta bi rekli članovi TBF-a koji su pivali za njih u kampanji, sigurno im je drago čut i vidit da su u biti pivali za HDZ. A Bože moj, to je lista "poduzetnika", a ako pomogneš vlasti, pomoć će i oni tebi. Da mi je samo bilo čut te divne fraze koje su sipali prije izbora o "novom smjeru", "novim ljudima", "poštenju"... Nezavisna lista my ass! Nezavisna od morala i iskrenosti, to svakako.

Ovo su samo dva primjera totalne lakrdije koja se događala nakon lokalnih izbora. Ta toliko spominjana "volja građana" je poslužila samo kao polazna točka za cjenkanje, potkupljivanje, trgovinu kakve se ne bi posramila ni zadnja buvlja pijaca u zabačenim dijelovima Maroka ili Alžira. I šta su ljudi izabrali? Ništa - mačka u vreći, zaokružiš jedno, oni se dogovore drugo.
Predsjednik Mesić naveliko miluje ratne zločince, ali njega smo barem direktno izabrali, pa nam nitko nije kriv doli mi sami. A po ovim kuhinjama nakon lokalnih izbora mi se čini da su u manjini gradovi u kojima su na vlast stvarno došli oni za koje su ljudi i glasali.

Šta da se radi? Najvjerojatnije će odaziv na sljedeće izbore biti još manji i smješniji. Ja prvi neću izaći na njih ako sustav ostane ovakav. Ne želim davat svoj glas da bi ga neki čičica prodao drugom za veću penziju. Druga stvar je NE glasati za nekakve "nezavisne" liste, jer su to u stvari interesne liste, to nisu novi ljudi, nego ljudi koji hoće u vlast radi svojih interesa ili čistog egzibicionizma (vidi pod Mikšić). I treće, najvažnije, protestirat protiv ovakvog sustava, po mogućnosti na Markovom trgu, jer izgleda da jedino to pali. Pa ćemo postat vesela mediteranska zemlja ko Italija ili Španjolska di se svaki dan nešto prosvjeduje ili netko štrajka, a svaka dva mjeseca je generalni štrajk. Pa možda političarima dođe iz dupeta u glavu da su stvarno već prešli sve granice dobrog ukusa. Kolege blogeri Vesna i Davorko - jel čitate vi ovo??? :)))

Još su mi najbolji kad nakon izbora svi mudrih izraza na licu kažu da će "...najozbiljnije proanalizirati situaciju i donijeti zaključke..."
ANALYZE THIS: - nama je vas i vaših sranja pun kurac !!
Nadam se da je dovoljno jasno za analizu.

Zlo u susjedstvu

nedjelja , 19.06.2005.

Potaknut gledanjem onih užasnih snimki masakra iz okolice Srebrenice, a i temom na Forumu koja postavlja pitanje što se događa u glavama žrtava kad već znaju da će bit pogubljene, odlučio sam napisat nešto o ovoj nelijepoj temi.
U cijeloj priči postoje dva zanimljiva pitanja za sve znanosti koje se bave ponašanjem čovjeka: pitanje žrtve – kako se oni osjećaju, što misle pred neminovnom smrti, zašto se najčešće ne bore i mirno idu u smrt; i s druge strane pitanje zločinaca – zašto ubijaju, što njima ide kroz glavu i zašto je moguće da masovni ubojice često budu mirni ljudi iz susjedstva i kako nakon takvih zločina nastavljaju normalan život.

Prvo žrtve i najčešće pitanje – zašto se prepuštaju sigurnoj smrti. Pokušajte se na tren staviti u njihovu situaciju. Živite (relativno) normalan život, a onda odjednom u grad upada vojska a vas vode u kamionu negdje. Hoću reći da je situacija jako čudna, jedinstvena, toliko različita od svog prijašnjeg iskustva da ljudima jednostavno treba vremena da prebrode početni šok i shvate što se događa. Ne odvode vas baš svaki dan na stijeljanje. Čak i ako pomisle na najgore (vode me negdje da me ubiju) javlja se jak obrambeni mehanizam u stilu «ma to nije moguće...sigurno je nešto drugo, sigurno će nam sad netko objasniti da se radi o zabuni». Sjetite se samo drugog svjetskog rata i Židova. Tko je mogao zamisliti ili uopće pojmiti u tom vremenu da se događaju deportacije u logore i masovna ubijanja. U većini filmova je to tako i prikazano, među ljudima vlada šok, strah i nevjerica i to je prvi paralizirajući faktor.
Kad nakon nekog vremena ljudi ipak shvate da je vrag odnio šalu i da je smrt skoro neizbježna, postavlja se drugo pitanje – zašto mnogobrojniji zatočenici ne svladaju čuvare. Mislim da se tu radi o poznatom fenomenu iz psihologije mase, a to je difuzija odgovornosti. U takvim situacijama ljudi najčešće razmišljaju na način «Zašto NETKO nešto ne poduzme?» a ne «Što da sad JA napravim da bih se spasio». Ako se i pojavi rijetki pojedinac koji bi nešto i poduzeo, krenuo napasti čuvara, vrlo je vjerojatno da bi isti tren dobio metak u glavu, što bi još više obeshrabrilo ostale. Tako svi razmišljaju, «što ja mogu sam», a vremena i uvjeta za neki organizirani otpor nema. Dakle, svi očekuju da netko drugi nešto započne, odgovornost se rasipa i akcije nema. Ali recimo, u slučaju Varšavskog geta imali smo primjer kad su Židovi zarobljeni tamo imali vremena i prilike organizirati otpor. U slučaju Srebrenice ili masovnih transporta Židova takve prilike nije bilo, sve se događalo brzo, iznenadno, šok i strah su blokirali bilo kakve suvisle reakcije.

Što se tiče počinitelja zločina – većina ljudi se pita kakvi su to ljudi. Nažalost, odgovor je da tu pravih patoloških slučajeva ima u manjem broju, a većinu takvih zločina počinili su (uvjetno rečeno) normalni ljudi. Najpoznatiji mehanizam, i u drugom svjetskom ratu i u ratovima u bivšoj Jugi, je dehumanizacija protivnika. Ako protivnika svedeš na nižu rasu, životinju, nešto vrijedno svakog prezira, lakše ga je ubiti. To više nije čovjek, to je «niža rasa», «smrdljivi balija», «ustaša», «četnik» i onda je svako sredstvo opravdano i dopušteno. Pogotovo ako je takav stav prethodno sustavno nametan od autoriteta, vojnih, civilnih itd. I onda se u glavama zločinaca stvara dojam da ne rade ništa loše, dapače, rade uslugu svijetu jer ga rješavaju otpada. Naravno, tome treba pridodati i motivacije osobne osvete radi nekog zla koje se eventualno dogodilo tom ubojici, a ne treba ni zaboraviti onaj mali postotak istinskih bolesnika i psihopata koji u ratu dočekaju svojih pet minuta slave i koji su u uređenom društvu uvijek bili na marginama, a sad su postali gospodari života i smrti. Postoje i oni koji samo uživaju u tome osjećaju potpune vlasti.

Kod normalne osobe koja je u ratu vidjela ili stjecajem okolnosti ubila nekog (namjerno ili ne) u velikom broju slučajeva se javi PTSP kao reakcija zbog nemogućnosti uklapanja tog jezivog događaja u ostalo životno iskustvo. Taj događaj stalno strši, muči, vraća se u slikama ili snovima, dok ga se nekako ne «ublaži» i izravna s ostalim događajima. Zločincima se to ne događa zbog gore navedenih razloga - oni jednostavno to ne vide kao nešto loše zbog toga što su neprijatelja dehumanizirali, ili su to smatrali svojom dužnošću ili pravednom osvetom itd... Zbog toga mnogi nastave živjeti kao mirni građani i dobri susjedi.
Postavlja se često pitanje morala i savjesti i gdje je to nestalo tim ljudima. Moral i savjest se uči, to jest razvija kroz život. Najviši stupanj morala je onaj kad osoba prihvati moralne norme kao dio sebe, svog pogleda na svijet i kad prihvati neke univerzalne etičke principe o dobru i zlu. Naravno, da bi se došlo do tog stupnja potrebno je da cijelo životno iskustvo i okolina to omoguće, ali nažalost neki ljudi nikad ne dođu do tog stupnja i opravdavaju svoje postupke trenutnom situacijom, suspendiraju opće moralne norme radi već navedenih razloga. Po principu «nije dobro ubiti čovjeka, ali to je Židov, musliman... pa je to u redu». Čovjek mrtav, zadatak izvršen, a moral i savjest naizgled ostali netaknuti.

Sutra će u emisiji «Nedjeljom u 2» o ovom govorit neki psihijatar, bit će zanimljivo vidjet šta će on reći o temi.

Budi pristojan kad jedeš

utorak , 14.06.2005.

Ogladnim ja večeras i, ne budi mi teško, zaletim se do obližnje sendvičane koja radi 24/7. Spiza nije bogznakakva, dapače, tamo idem samo kad je krajnji slučaj i kad je sve drugo zatvoreno. Ali jedna stvar koja mi se sviđa je da su žene koje tamo rade uvik dobre volje, nasmijane, uslužne...
Čak i kad dođeš pripit u gluvu uru, sve je super iako se nagledaju svakavih pijanih budala i sigurno im nije lako tu visit cile noći. Jedan moj prijatelj je reka da bi one sigurno imale dosta priča da se snimi film "Noćni život Zagreba iz perspektive prodavača u fast foodu". Šta nije dobra ideja? Sve vrste ljudi se izredaju kupujući hranu, šta po danu, šta po noći kad se vraćaju s izlazaka. Film sličan kao "Dim" di se sve vrti oko trafike, a ovde bi oko fast-fooda. No dobro, ako ovo pročita neki režiser, nek nam se javi oko autorskih prava na ideju :)

Ono šta sam htio reć je kako me nervira nedostatak elementarne pristojnosti kod nekih ljudi, bahatost i samoživost. Da se razumimo, nisam sad ja neki pristalica Bečke škole, podrigujem, psujem (trudim se što manje)... Mislim na onu temeljnu obazrivost u odnosima s ljudima, posebno nepoznatim, kao što su prodavači, konobari i slične situacije. Večeras prisustvujem ovakvoj sceni:

- kupac (za sebe) jebote, pogle ovaj burek, ovo valjda stoji danima, odvratno je...
(prodavačici) - e, kaj još imaš, jel ima išta svježe? kaj ti je to tamo, daj da vidim...OK, daj mi taj sendvič i stavi mi sve unutra.
Žena napravi sendvič, doda mu, kaže izvolite, oćete možda nešto za pit, a on će na to "kaj ću pit kad kurca nemate tu... " Odgega se frajer do obližnjeg stola, počne jest manirom kromanjonca i totalno se zasere majonezom ili kojim već prilogom. Čujem da mrmlja nešto u stilu "gle glupaču koliko je natrackala ovog sranja..." i kaže prijatelju da ode po salvetu, ali u međuvremenu ugleda da ima salveta na stolu (bravo, Einstein!) i prodere se prijatelju "E, ima ovde, ne moraš donosit, ko ih jebe!!"
Napomena: tip nije bio pijan, nije bio neki tipični nabildani seljak ili mafijaš, najobičniji dečko iz kvarta od kojih 30-ak godina.


E, ovakve mi se spodobe stvarno, ali ono iskonski, gade. Ne znam koje ga frustracije deru, možda mu je ovo jedina situacija u kojoj mu ljudi po prirodi posla trebaju ugađat kao gostu, ali ovo mi je stvarno jadno. Toliko patetične, negativne energije je isijavalo oko njega u tom trenutku, a on se držao kao kralj. Još jedna pobjeda nad slabijim od sebe, a sa jačima se takvi ne zajebavaju. I to je sva tragedija takvih ljudi, što misle da su face i što im vjerojatno nikad neće doć do glave koliko su mizerni. Pa će sutra mlatit ženu jer je jaje premeko skuhano.

Plitko štekanje publici

petak , 10.06.2005.

I tako, bili ja i prijatelj večeras do grada, malo prošetat, popit pivu i pogledat šta ima na "Cest is d'best". Za one koji nisu iz Zagreba, to je festival uličnih izvođača - pjevača i bendova uglavnom. Ima i performera koji imaju neku svoju točku, na primjer, prvo smo na Trgu pogledali ženu koja bi se kao trebala izvuć iz luđačke košulje okovana lancima. Uzela je nekakvog dobrovoljca iz publike da joj pomaže i komunicirali su na engleskom. A tip smotan... Skoro je odusta u pola točke, nije kužija šta i kada treba radit, a ženska se derala na njega. Posli je pozvala neku curu iz publike da joj odbrojava 2 minute dok se ona ne iskobelja iz lanaca i košulje. Jadna ženska je morala skakat i vikat "One minute, half a minute..." i umirala je od srama. Zaključili smo da se na takvim stvarima nikad ne smijete javit ka dobrovoljac-pomagač. Em se izbrukaš, ispizdi te pola sata, a na kraju fora uopće nije neka. :)

Onda smo se spustili do Cvjetnog di je koncert imala jedna austrijska grupa, koja ih je ove godine predstavljala na Eurosongu. Meni su bili skroz dobri, dobro sviraju, harmonika, klarinet, trube, trombon, onako, napravili su dobar štimung. Najbolje su im bile obrade poznatih stvari, ali u štihu austrijsko-slovenskog jodl-zvuka. Možete zamislit Madonninu "Like a virgin" kako je pjeva skupina austrijskih pastira na idličnom brdu :)

Pjevač je dosta govorija između pjesama, to jest, uliziva se publici. Znate, ono klasično na koncertima - "vi ste divna publika, Zagreb je prekrasan, prvi put smo tu, ali je genijalno..." što je zapodjelo omanju raspravu između mene i prijatelja. Je li tako drsko štekanje publici ljigavo? Odmah smo se sjetili Balaševića kao glavnog mahera u takvim stvarima. Je da mu koncerti traju po 4 sata, ali od toga bar jedan sat priča i većinom se ugužuje publici. Samo kad se sjetim onih "Da li šestica još ide do Črnomerca?", a dvorana u trans... Weeeee... "Sećam se kad sam onomad išao po Trešnjevci"... Weeeeeee.... "ko nas bre zavadi"... WEEEEEEEEEEE!!!!! Dobro, ovo zadnje nije rekao, ali smisao je tu. :)
Austrijanac je govorio kako imamo puno sunca (je da, a smrzli smo se ko pizde usred 6. mjeseca i padala je kišica), višekratno je spomenuo Janicu i kako je bolja od horde austrijskih skijašica (weeeeee, pljesaaaaak...) kako smo mi tako spontani i emocionalni, a Austrijanci i Nijemci hladni (e jebi ga sad moramo to i pokazat - weeeeee, aaaaaaa, klap, klap...).
Bila je i u Simpsonima jedna baza vezana uz ovo - u Springfield je doša neki popularni rock-band pa su započeli s onim klasičnim "Goooood evening...." i onda gitarist pogleda šta mu piše na papiru i drekne "...Springfieeeeld" - this is THE BEST town in the country!!!! You are wonderful!! I love you !!!

Jel' da takvo očito štekanje publici može bit iritantno? A možda i nije, možda oni to stvarno tako misle. :)

Sanader se voli šminkat

srijeda , 08.06.2005.



A i sve više se ponaša kao orkestar na Titanicu - sve lagano tone, ali treba održati privid normalnosti.
Pizdarija ima pozamašan broj, ali di bi došli i na šta bi ovaj blog sličio da ih sad nabrajam. Trenutno mi je zanimljivo kako se naša Vlada, na čelu s glavnim kozmetičarem, nosi sa uljepšavanjem svojih poteza. Znamo da je Račan u tome bio totalni amater, čak i kad bi nešto dobro napravio dobio bi negativne kritike, jer bi to predstavio javnosti u monolozima prepunim dramatskih stanki. Dakle, krucijalno pitanje je - kako govno predstaviti kao pitu?

Mora se priznati, u početku su javne predstave išle bolje, sad već otklizavaju u čisto prcanje u mozak. Nekoliko lekcija iz Sanaderove škole odnosa sa javnošću:
Lekcija prva - kako ispeglati vlastiti gay image? - ništa lakše - na novinarski upit o tome kako je Carla odjednom promijenila mišljenje o Hrvatskoj suradnji, šeretski se nasmijete u kameru i kažete "Pitajte nju". Količina mogućih aluzija je praktički neograničena, većina će ići u smjeru da ste dobar faker, a na pitanje ionako niste odgovorili.

Lekcija druga - kako prebroditi neuspjeh lekcije prve? - na kraju je ipak ispalo da niste toliki frajer i da je Carlino mišljenje malo manje pozitivno - opet pljugica, kažete da je to bilo prije vaših opjevanih pothvata i da pozitivno mišljenje slijedi. Samo šta nije, vidjet ćete, čekajte da se slegnu dojmovi.

Lekcija treća - kako ukloniti zmazane i musave radnike koji nekog vraga tule pod prozorom? - e, za ovo će vam trebati pomoć glasnogovornika koji izgleda kao da mu čopor gladnih vukova ne bi oglodao glavu za tri dana. Elem, zalizati kosu i usiljenim glasom pričati kako je to tako normalno u Europi da se štite objekti i osobe od značaja. Naravno, vi ste ta osoba od značaja pa se pred kamerom i ponašajte tako. Zaštita od rulje koja nema kruha, a ne bi se sjetila da jede kolače, se odnosi na sva mjesta gdje boravite. Pa čak i na godišnjem, šta bi vi šetali oko Mesićeve vile na Hvaru ili možda čak i posjetili Brijune? Je, dragi gospon, a tko nama garantira da se niste opasali eksplozivom? Propala firma i nema plaće nekoliko mjeseci, kažete? Gospodin premijer su zauzeti šarmiranjem euro-diplomata na stranim jezicima, pa ako bi se strpili kojih desetak godina dok ne uđemo u EU, tada bi se trebalo to sve automatski razriješit. Je, slobodno se javite, svaki peti ponedjeljak u mjesecu.

Lekcija četvrta - budite u svakoj situaciji prčevito samouvjereni - ovo je, u stvari i najvažnija lekcija. Ako ste iz Splita, to vam dođe pod normalno. Ogleda se u ovakvom izričaju "Šta bi netko bija bolji i pametniji od mene, e bogati, on će se sa mnom natjecat u ljubavi prema Hrvatskoj, ma vidi ti kurca, ajde biži tamo, di si ti bija dok san ja volija Hrvatsku? Na frontu, je li? Pušku si nosija dok sam ja bija domoljub? Ajde, moj šjor čovik..."
U malo vjerojatnom slučaju da se neki ciljevi ipak izjalove, udrite po onoj staroj kako makroekonomski i ini statistički pokazatelji govore upravo suprotno i da je sve to proces za koji treba vremena. Pritom ne zaboravite važno mahat papirima ili zamišljeno olovkom dodirivat kutove usana. To upućuje na dojam da nekog vraga radite. Istina je, naravno, da olovku i papire imate jer ne znate upalit kompjuter.

Lekcija peta - kako na konkretna pitanja odgovoriti općenitim prekenjavanjem? - kamen temeljac svake uspješne diplomacije. Ako netko baš inzistira na zamornim detaljima svakodnevne zbilje, najbolji odgovor je da je to "klasična zamjena teza". Ako to ne upali, onda se pozovite na rezultate prijašnjih vlada, a posebno je dobro prebaciti lopticu propitujući prijašnji angažman te osobe koja inzistira na konkretnom odgovoru. Ona će se postaviti obrambeno pa će cijela stvar krenuti u smjeru kafanske prepirke.
Ako se pak radi o osobi iz naroda, koja nije učinkovito uklonjena iz vaše blizine postupkom iz lekcije treće, stvar je malo teža jer taj narod zna biti jako zaokupljen svojim minornim, svakodnevnim pitanjima. U tom slučaju složite suosjećajno lice, mnogo klimajte glavom i na kraju recite kako je premalo vremena da se konkretno očitujete o ovom konkretnom problemu i pozovite osobu iz naroda da vam se javi nakon emisije. Ako se uspije probiti kroz labirinte ureda, zavoda, odsjeka, pododbora i kroz nekoliko tajnica, valjda je nešto važno pa ćete u tom slučaju morati nešto i napraviti. Sorry.

Eto ga, sad ste sposobni za odnošaj, to jest, odnose s javnošću.

And the band played on...

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>