Bolni Rezovi

A stroll down the Memory Lane

ponedjeljak , 27.09.2004.

Nekakva papirologija me natjerala da odem do matičnog fakulteta.
I onda se sve vratilo... Kraj je rokova, a slučajno uhvaćeni fragmenti razgovora u prolazu otkrili su mi one stare studentske dileme - "do kad su upisi? oće bit dekanskog roka? šta si opet pao pismeni?"

Otišao sam do starog aparata za kavu da provjerim da li je kvaliteta još uvijek ista. Naime, postoje dva aparata, jedan starinski i jedan hipermoderni, sa šiframa i čudima. Naravno, stari aparat uvijek je davao bolju kavu. Kvaliteta je ostala ista, baš sam guštao u toj kavi, nakon dugo vremena. Onda lagano krenem prema referadi i nekako mi čudno. Šta? Nitko ne puši na hodniku. Podovi su čisti, nema čikova, a u moje vrijeme je sve bilo puno dima, a na znak "Zabranjeno pušenje" je netko zakačio čik :)) Ha, valjda se i Filozofski promijenio, postao je nekako mejnstrim. Jebote, čak su i WC-i čisti i u njima ima papira. Nezamislivo prije par godina.

I tako, uđem ja u referadu, pokupim neke formulare i vidim za pultom ozloglašenu babu - referenticu za Drugu godinu. I ne da mi vrag mira, idem je nešto pitat, iako mi nije trebala ta informacija, samo da vidim da li je stari plamen još tu. Prvo me je pitala "Koja ste vi godina studija?" na što sam ja bacio osmijeh br. 2 i rekao da sam već diplomirao. Međutim, njoj nije bilo do razmjene ugodnosti i komplimenata, nego mi je samo odbrusila da se onda javim kolegici koja radi s diplomiranima. That's it girl! You still got it! :)

Kolegica koja radi s diplomiranima je neka mlada, nova nada, koju tek trebaju pregazit frustracije administrativnog posla sa uvijek muljatorski nastrojenim studentima. Ipak, za početnicu je iskazala zavidnu količinu birokratske hladnoće unatoč mojim pokušajima unošenja živosti u razgovor o potrebnim potvrdama. "Ispunite, uplatite, ovjerite, obiđite deset soba, pa se javite" sve to uz nezainteresirani pogled u daljinu. Impresivno za aždaju s referade u nastajanju. Blistava karijera je pred njom.

Treba li napomenuti da nisam obavio ono šta sam trebao? U stvari jesam dijelom, ali mi je falilo nekih papira i potvrda. Ma nema veze. Barem sam popio kavu iz starog aparata, vidio referadu i omiljene mi belaj-babe i skužio da sam ipak studirao u neka bolja vremena. Moguće da se to meni samo čini, ali ostat ću u tom uvjerenju.

Sve je otišlo na kvasinu...

petak , 24.09.2004.

Ovaj upravo prošli dan bio mi je sav u znaku nekakvih bizarnih i loših pojava. Prvo su me snervali susjedi Slovenci sa svojim provociranjem (prelaženjem granice) pa trčanjem i tužakanjem mami (EU) kako su dobili batina. Ali dobro, neću o politici.

Drugo, krenem s posla kući autom i parkiram ispred zgrade. Dok sam ja kupio stvari i spremao se izać u autu točno nasuprot mene vidim mamu i kćer kako se nešto svađaju i gestikuliraju. Skužio sam da kćer (nekih 24-25 godina) pokušava isparkirat sa našeg (uvijek punog) parkirališta, ali joj ne ide, stalno se vraća i nešto manevrira, dok mama sa suvozačkog sjedala kvoca. Pomislim ja, a ništa, klasična ženska boljka sa vožnjom i parkiranjem. Usput budi rečeno, mogao se komodno i Boeing 747 isparkirat s tog mjesta. Ali nakon petog pokušaja, cura se vrati opet na početak i vidim ja preko u autu žučna diskusija, deru se jedna na drugu, mašu rukama i u jednom trenu - Fljaaas! mama prilijepi svojoj najdražoj šamar a la Cro Cop. Mislite da je ostalo na tome? Neee... Kćer uzvrati jednim krošeom i izleti iz auta, potrči niz ulicu i drekne "odi sad sama u grad, jebe mi se!!!!" Ja sam ostao totalno zbunjen :) Ali najbolja stvar je da je mama kulerica izašla, sjela za volan, jednim pokretom isparkirala auto i otišla u nepoznatom smjeru :)))

Odem ja još pod dojmom te bizarne zgode do dućana, kupim među ostalim i Jutarnji. Pogledam malo naslovnicu i vidim naslov "Marina prva pokazala grudi". O jeboteeeeeee!!!! Pa kud ide ovaj svijet? Jedna novina koja bi htjela ili već je tržišni lider piše o tome kako je u nekoj idiotskoj emisiji neka tuka pokazala sisu. I onda to još detaljnije ilustrira na 47. stranici. Pa jel jedina čitljiva dnevna novina u Hrvata mora sebe vuć po blatu i objavljivat vijesti o tome da je netko pokazao sisu? Šta slijedi "Ozrenu ispalo jaje", "Ana se ovlažila", "Saši se diže svako jutro u 5.25" ??? Tragedija. Podijelite im taj milijun i maknite ih iz novina, RTL odavno ne palim.

A da je bar neka sisa... ts, ts, ts...

Fahrenheit 9/11

četvrtak , 23.09.2004.

Gledao sam jučer ovaj razvikani Mooreov film, a nakon povratka iz kina sam pogledao i dio "Bowling for Columbine". Uf, previše Moorea za jedan dan. Inače o Mooreovom stvaralaštvu, pogotovo o knjigama, nemam baš laskavo mišljenje. Razloge možete pogledat i na Blueovom blogu.

Film kao film mi nije baš najbolji, malo predugo traje, malo je konfuzan i sastoji se od hrpe dijelova koje treba povezati u nekakvu cjelinu. Međutim, da posudim ocjenu od prijatelja, iako film nije najbolji, emocionalna poruka koju šalje je jaka.
Moore je poznat po tome da ima fetiš na trenutnog predsjednika Busha. Možda u tome ponekad i pretjera, ali istini za volju, nije da nema materijala. George W. Bush prikazan je kao imbecil koji je uz pomoć tatice i naftnog lobbyja stigao na mjesto predsjednika države, iako za to nema ni najmanje kvalifikacije. Većinu vremena prije napada na New York provodi na odmoru, a nakon napada nalazi smisao svog mandata u ratu protiv terorizma.

Upravo podgrijavanjem tog straha od terorizma, Bush & Co. kreću u ostvarenje svojih planova. Napadaju Irak iako nije bilo dokaza o oružju masovnog uništenja kao ni o prijetnji Iraka prema američkoj sigurnosti. Kod kuće uvode restrikcije građanskih sloboda, a veliki broj mrtvih američkih vojnika zahtijeva stalno novačenje. Zanimljiva je scena u kojoj dva marinca po shopping-centru love mladiće i nagovaraju ih da se uključe u vojsku. Redaju se scene mrtvih Iračana i Amerikanaca, priče ljudi koji su izgubili sinove u Iraku. S druge strane, američki poslovni ljudi se trgaju oko unosnih poslova s naftom. Ljudi iz vrha Busheve vlasti izravno profitiraju od rata.

Film je zanimljiv za pogledati. Tim više što je nedavno upućen zahtjev da i hrvatski vojnici odu u Irak. Što svakako treba odbiti, jer ako Bushu treba topovsko meso, neka si ga nađe kod kuće. Ali mislim da i tamo ponestaje budala koje bi ginule u ime nejasnih i mutnih ciljeva.

Uostalom, tko bi vjerovao predsjedniku koji se muči složiti suvislu rečenicu?

Džepovi i torbe

petak , 17.09.2004.

Zadnjih dana me sluđuju prepuni džepovi. Čudo jedno koliko pizdarija ti treba kad izlaziš iz kuće. Novčanik, cigarete & upaljač, mobitel, ključevi od stana, ključevi od auta i ostalo ovisno o svrsi izlaska. Pa poludim dok sve to negdje stavim. Pošto mi se ne da nosit nekakve ruksake, torbe i slično, obično sve naguram u džepove. I onda me sve to žulja, stišće, smeta...

Jedno vrijeme sam vukao ruksak. Osim što onda izgledam kao školarac, glupo mi je otić na kavu u grad s ruksakom. Pederuše raznih vrsta ne dolaze u obzir. A ovakvu torbu kao što je na slici ne bi ni mrtav nosio :)) Nemali broj hlača mi je stradao jer su se džepovi izlizali i iskidali. Novčanik mi je monstruozno debel, nažalost, ne zbog para u njemu nego zbog raznih kartica, iskaznica, vozačke, prometne, bla, bla... Sad sam se selio pa sam uz uobičajene ključeve (a imam ih ko sveti Petar) imao ključeve od starog i novog stana, plus ključevi s posla.

I sad ti to sve nosi okolo, a da ne kompromitiraš svoju seksualnu orijentaciju :) Zašto, o zašto, nije društveno prihvatljivo da muškarci nose nekakve torbe i zašto one koje postoje nisu barem malo praktičnije, ljepše i manje vočkaste? :)

Idiotizam političke elite

četvrtak , 16.09.2004.

Dragi moji, vratio sam se s mora. Uselio sam u novi stan i super mi je. Hvala svima na lijepim željama za stan (ostvarilo se) te na željama i pozdravima dok sam bio na moru.

Nego, ajmo mi na temu, nisam vas dugo davio s politikom. Primijetili ste ovaj skandal oko zatvaranja web stranice W.W. Metković HR. Samo ilustracija onog što stoji u naslovu, samo jedan od primjera. Već su neki napisali, ali ponovimo gradivo: dopis kojim se traži zatvaranje stranice je užasno nepismen. Sramota je da jedan dopis koji nosi državne oznake nema ni elementarne pismenosti. Doduše, nakon što sam vidio tog povjerenika sinoć u Dnevniku, ne čudim se previše. Ne zna on ni usmeno složit suvislu rečenicu.
Sama "zamolba" je izrazito glupa, jer nema smisla tražiti uklanjanje web stranice zato jer je na njoj anketa koja nekom ne odgovara. A objašnjenje je vrhunac gluposti jer kao povjerenik ne može dopustiti "korištenje imena Grada Metkovića i pravnih osoba kojima je grad osnivač u svrhu predizborne kampanje". Dakle, kampanja bi se trebala voditi ne spominjući ime grada u kojem će se održati lokalni izbori.
Sporna anketa je imala najnormalnije anketno pitanje "Što mislite tko će pobijediti na lokalnim izborima za grad Metković ?", a sporna je postala kad su se njeni rezultati (očito frizirani sumanutim glasovanjem tupe mladeži stranaka) počeli objavljivati i koristiti u političkim prepucavanjima. Pa šta? Svi izbori se vrte oko takvih predviđanja i nagađanja rezultata, ali očito HDZ nakon Požege ništa ne prepušta slučaju. Autor web-stranice nije morao ukloniti cijelu stranicu, pa niti anketu, jer nijedan zakon, koliko ja znam, ne daje povjereniku uporište za ovu glupu zamolbu. Vjerojatno je web-master to napravio da bi ukazao na apsurd te molbe i privukao pažnju na slučaj.

OK, gornji slučaj je stvarno samo jedan od primjera nepameti kojim nas obasipa naša "politička elita" koja ni po čemu nije elita. Vesna Pusić hoće fitness u Saboru, Vlado Šeks se tuži da ga nema na TV-u dovoljno, itd, itd...Zar bi bilo nezamislivo da Vesna spusti svoje dupe u običan, građanski fitness-klub? Zar je toliko čudno da vijest da je Šeks otvorio vodovod u Štakorovcu gornjem nije vijest?

Naši političari bi pod hitno trebali sjahati sa svog ego-tripa, ali uz našu pomoć. Treba biti iskren i priznati da smo velikim dijelom i mi sami izgradili ta prenapuhana ega. Onog dana kad ljudi prestanu drhtati od ponosa i uzbuđenja jer im u selo stiže treći pomoćnik državnog podtajnika, tada će i oni razmisliti o tome koliko im je posao stvarno uzvišen. Ovo ljeto mi je načelnik jedne male općine na otoku s tolikim ponosom pokazivao slike posjeta Željke Antunović i Ingrid Antičević njegovom malom mistu da mi ga je stvarno bilo žao. Na kraju je rekao "Eeeee, to je bilo dok su one bile na vlasti, sad moram dovest ove nove da malo vide i da ih počastimo".

Sretne su države u kojima je biti političar (osim visokih položaja predsjednika i premijera) privlačno i probitačno kao i biti javni bilježnik. Jer to i je u rangu javnog bilježnika, biti političar je javna administrativna služba. Jel vi poznajete svog javnog bilježnika? Da li znate kakva jela voli i koja mu je omiljena knjiga i sve ostalo šta nam servira tisak?
Nažalost, da bi političarenje postalo zanimanje kao i svako drugo, trebalo bi ukinuti ogromne povlastice koje idu uz taj poziv.

Još malo mora...

petak , 10.09.2004.

A šta da vam kažem... Posao me opet natjerao na morsku obalu, danas sam se brčkao u moru i ovo lito mi nekako najteže ide oproštaj od mora.

Za one koji nisu te sreće, more je još toplo, turista još ima, nije prevruće baš je ugodno toplo s malo maestrala...

A posao odgođen do ponedjeljka tako da je cijeli vikend uživancija.

Sjećanje

srijeda , 08.09.2004.

Na stranici Roditelja u akciji pokrenuta je ideja da večeras 08. rujna u 21:00 sat, na prozorima upale svijeće u počast tragično stradalima u Beslanu, Rusija.

Eto, pozivam vas da se pridružimo ovom sjećanju na poginulu djecu i sve ostale u toj nesretnoj školi. Ako i ne zapalite svijeću, odvojite bar koju minutu i sjetite se ovog tragičnog događaja.

Špičica, propada li nam društveni život i ostali eseji

nedjelja , 05.09.2004.

Dragi Blože, jutros sam doručkovao... E, bok, moram ić :)) Ovaj uvod je namijenjen dizanju tlaka nekima kojima smeta iznošenje dnevnih rutina na blogu :)

Nego, šta sam tija reć... Aha, bio sam jučer na kavi u centar grada, ono šta naši debiloidni «zvjezdana prašina» mediji nazivaju Špicom. Mislim da ne trebam naglašavat koliko me iritira taj falši polusvijet koji sebe smatra nekakvom elitom, estradom, štatijaznam... Ali ja volim subotom pit kavu u gradu, and I'll be damned if Renata Sopek & Co me spriječe u tome. Dakle, unatoč svemu, krenuo sam do centra, parkirao 20 minuta hoda dalje, jer mjesta nema i božjom providnošću našao mjesto u jednom od birceva uokolo Cvjetnog trga. Naravno, prije samog sjedanja, treba zavrtit đir, malo vidit koga ima, koga nema, javit se ljudima, popričat pokoju...
A jedna od dražih stvari mi je bacit oko i na onu ekipu ispred kafića «Charlie» koji si izgledaju tako važni i bistre svjetsku politiku i rješavaju svjetski mir, dok su prisutne missice vjerojatno zadužene za gladnu djecu. To što male žicare i profi prosjake (koji su isto dio folklora Cvjetnog trga i okolice) ne bi udostojili ni pogledom, a kamoli kojom kunom je druga priča, istinita priča o tim wannabe jet-seterima, ali ne bih sad o tome. Tužno je to.
Kad se od Charlieja spustiš prema Bulldogu, tamo je već niža kasta, nekakvi ostariji ljudi, valjda poduzetnici, yuppies kojima je bitno da imaju barem nekakav privid metropolitanskog života da si ne bi morali priznati da žive u provinciji Europe. Kad se onda ipak probiješ do Cvjetnog, onda se tu naleti na mlađe ljude koji su tu ipak samo da popiju kavu, uživaju u lijepom vremenu i sretnu prijatelje. Na lijevo prema KIC-u je malo alternativnija ekipa, na desno prema Maraschinu je malo šminkerskije.
I eto, usprkos svemu, drago mi je subotom popit kavu u centru jer na jednom malom prostoru vidiš presjek hrvatskog društva, a treba i iskoristiti zadnje dane ljeta i lijepog vremena i napasat oči dok se žene ne uvuku u duge rukave, bunde, kapute itd. :)

Navečer sam bio vani, bilo je dobro, ali nekako praznjikavo, nema baš ljudi na uobičajenim mjestima. Limb (22.30) 5 ljudi i 2 konobarice koje se dosađuju. Dobro, odemo do Sedmice, a tamo po prvi put subotom navečer možeš normalno stajat i pričat. Šta se događa? Prijateljica je ponudila teoriju da ljudi možda ne izlaze toliko radi novog Zakona, jer ne žive svi u centru pa da poslije mogu pjehe doma. I tako je cijelu večer bilo, svugdje di smo bili, začuđujuće malo ljudi za subotu navečer. Pa dovraga, Sanaderu, uništi nam mladost :) Možda nećemo pogibat na cestama, ali nam ni život neće bit baš veseo. Svi ćemo cugat u kvartu da bi mogli pješke doma, pa će porast broj kvartovskih pijanaca, i šta onda? 0,0 promila i za korištenje vlastitih nogu kao prijevoznog sredstva?
Prigodna tugaljiva pjesmica:

What a difference a Law made,
0,5 little promiles,
put the dull and the boredom
where there used to be life...

A di su ostali eseji? Nema ih, ali dodaju na ozbiljnosti naslova.