OLUJA - moje iskustvo

ponedjeljak , 03.08.2015.

Razmišljam se napisati nešto o Oluji ili ne. Ono, opisati svoje iskustvo tog dana. Kako je to bilo, što se dogodilo...
Mislim se koga uopće briga. A onda vidim da na raznim internet portalima, blogovima, novinama, svatko komentira svoje, pričaju svoje priče, većinom komentiraju događaje u kojima nisu sudjelovali.
Pa eto, da i ja napišem nešto. Kratko.

Oluju smo započeli, a prije toga smo mjesecima napredovali iz smjera Livanjskog polja, po Dinari, sve do Bosanskog grahova. Smjenjivali smo se tada, mi, 7. gbr Pume i 4. gbr Paukovi (tada se nisu zvali Paukovi). Bili smo nabrijani. Od Zime 94. samo smo išli, zauzimali ćuku po ćuku, ili dijelove Dinare u jednom komadu. Na Dinaru smo dovezli i tenkove i svu moguću mehanizaciju. Nije bilo lako, pogotovo zimi, ali uspjelo se. Ljudi su balvane kilometrima nosili na leđima do ćuka na kojima su bili položaji. Valjalo se ukopati dok ne stigne mehanizacija.
I na Grahovo se krenulo bez oklijevanja. U par dana smo oslobodili Grahovo. Grad je bio prazan. Žive duše unutra. Zauzeli smo položaje iznad grada i stali.
Srbe u Krajini je tada, vjerojatno uhvatila panika. Previše su se uzdali u Srbe iz BiH. Jest, pokušali su oni u svibnju probiti liniju na Dinari. Djelomično su uspjeli, ali onda smo ih odbacili i vratili izgubljene položaje.
Sad je bio novi moment. Mi smo bili u napadu, u zamahu, možda malo i iscrpljeni. Srbi su bili totalno demoralizirani, a uz to i neukopani. Bilo kakav napad njih će zateći nespremne i ranjive.
Mene je osobno tada bilo strah aviona. Napadali su nas na dnevnoj bazi, u par navrata su bombardirali u blizini mojeg položaja, promašili. Naš PZO je totalno zakazao. Uspjeli su skinuti samo jednu bespilotnu letjelicu. I to našu vlastitu.
Kad me je zapovjednik zvao na brifing i rekao da krećemo za dva dana u napad na Knin, bio sam iznenađen. Realno, očekivao sam da će biti smjena i da idemo na odmor. Kad sam ja to isto rekao svojim ljudima, pola ih nije vjerovala i mislili su da se radi o šali. Međutim, idući dan smo krenuli u promjenu položaja. Bliže Srbima. Ujutro, 04.08.1995. godine u 0500, krenuli smo s topničkom pripremom. Gađanje ciljeva na prvoj liniji, a nakon toga pješački napad. Budući da su Srbi bili neukopani, sa slabom zaštitom i budući da su neka oružja izazvala požare na suhoj vegetaciji, oni su se povukli s prve crte. Naše pješaštvo ih je "diglo" sa onih položaja na kojima su ostali.
I krenulo se naprijed. Popodne još malo puškaranja i borbi. Noć mirna.
Iduće jutro se ulazi u Knin. I da, 7.gbr je prva ušla u Knin. Ne "skupa sa 4. gbr", već prvi i sami. Pauci ulaze nakon nas.
Knin prazan. Skoro. Ima nešto civila koji ne vjeruju da smo mi HV. Misle, pojačanje iz Srbije. Nekima se naši vojnici legitimiraju, pokazuju vojne iskaznice. Nevjerica. Pojedini srpski vojnici, barem su bili u uniformi, bježe u vojarnu UNCRO-a. Preskaču ogradu. Zbog toga se naši tenkovi razmještaju oko vojarne UNCRO-a, mala, ne baš neskrivena prijetnja. Time nismo baš zadobili ljubav UNCRO-a, ali da je bilo i drugačije ne bi nas voljeli.
Nigdje paljevine, nigdje mrtvih, nigdje ranjenih.....barem ih ja nisam vidio u čitavom Kninu. Knin malo prljav, razlupana stakla i izlozi. Vojnici piju pivu ispred dućana. Stvari i vozila razbacani po ulicama. Ljudi nisu uspjeli pobjeći, pa su sve svoje stvari ostavili na ulici, a oni pobjegli u vojarnu UNCRO-a.
Naša logistika, naravno, kasni. Dok oni izračunaju i vide gdje smo svi mi i dovezu nam hranu, proći će dani. Struje nema. Još.
Drugi dan, 06.08. Javljam se doma, jer je HPT složio linije. Zovem iz centrale u pošti.
Bili smo euforični, ja osobno nisam mogao vjerovati da je to gotovo. Rat je gotov. Godine života u ratnim uvjetima, pod prijetnjom. Najednom, gotovo je. A gdje su svi ti vojnici VRSK? Hoće li nas još netko napasti. Sa strane, iz Drniša, iz Srba? Odnekud.
Nigdje nikoga....naravno, za nas rat tada još nije bio gotov, ali ono najvažnije je riješeno.

Realno gledajući, napad na Knin je bio jedna od lakših operacija. Srbi su pružili slab otpor. Osim našeg napada, velik uspjeh akciji je pridonijela njihova nesposobnost organizacije druge linije i organizacije povlačenja na drugu liniju obrane. Jer, zapovijed o povlačenju na pričuvne položaje, a istovremeno zapovijed o evakuaciji civila...što će vojnik pomisliti? Bitka je gotova. Bježaniju je tada nemoguće zaustaviti.
Slab moral. Čitao sam poslije njihove dokumente, dokumente i zapovijedi, analize VRSK. Vidljiva je bila demoraliziranost. Njima su ljudi i prije Oluje, još od 1992. počeli bježati u Srbiju. Mobilizaciju nije bilo moguće normalno sprovesti, čak ni služenje vojnog roka. Da nije bilo pomoći Srbije, u ljudstvu, financijama, oružju, sve bi završilo i ranije.Vojsku su još imali na principima JNA, Nešto malo profesionalnih postrojbi i to je to. Njihova koncepcija obrane koja se najviše temeljila na prijetnjama granatiranjem gradova u Hrvatskoj (nazvali su to "strategija realne prijetnje") i pomoći iz Srbije, bila je totalni promašaj.

Danas, neki njihovi novi vođe optužuju nas za progon djece, staraca, žena...iskreno, nikoga nije bilo potrebno tjerati.Nikoga od njih nismo ni vidjeli. Svi su oni dobili zapovijed o evakuaciji i zbrisali. To su i uvježbavali. Gdje su oni sad? Nek se to zapitaju njihovi stari i novi vođe. Što se nas tiče, pozive da ostanu su dobili, pozive da se vrate su dobili, novac za izgradnju kuća su dobili, priznat im je radni staž, stanarsko pravo su dobili, olakšice na područjima posebne državne skrbi su dobili....još da im češkam jaja? Bolje bi bilo da se zapitaju u čemu su oni to pogriješili i što danas rade.
Puno se priča o zločinima. Tada nije bilo zločina. Spominju se tisuće "žrtava", dvije ili tri. Da je to tako bilo, bar bi nekoliko stotina trebalo biti u Kninu. A ja ne vidjeh ni jedne.Neki civili, u Kninu, oni koji su ostali i nisu uspjeli pobjeći na vrijeme, poslije su otišli u vojarnu UNCRO-a. Od tamo su čekali dalju evakuaciju za Srbiju. Valjda im je tamo bolje, možda im je tamo sva rodbina i prijatelji. A informacije o kninskim ulicama krcatim leševa su dolazile, opet iz te vojarne, od generala Foranda. Koji se nije ni makao iz vojarne. Treći dan je poslao svojeg obavještajca da u civilu malo pronjuška po Kninu.

Operacija Oluja je po mnogočemu posebna operacija, Možda ne baš u povijesti ratovanja, ali onako....Na primjer:
1. ogroman teritorij je oslobođen u jako kratkom vremenu uz "male" gubitke. Ružno je to reći tako. "Male". Ali ako se pogleda neke druge ratove, onda se vidi ogroman gubitak ljudskih života. U Oluji, nisu puno stradali ni Srbi ni Hrvati. Ruku na srce. Pogledajmo samo Vukovar i bitku oko njega. Koliko žrtava i rušenja. A pogledajmo Oluju.
2. Uvođenje civilne vlasti je išlo jako brzo. Nije svugdje bila efikasna u potpunosti, zato su se i događale pljačke ubojstva i razbojstva, ali ako pogledamo uvođenje civilne vlasti u Irak nakon američkog napada...onda je kod nas to bila idila.
S druge strane nisu sve stvari u Oluji tekle glatko. Ali to je druga priča.

Osobno sam ponosan što sam sudjelovao u toj operaciji. Gubitnik se ima pravo ljutiti, Nije u redu lagati i muljati. Budimo realni, dobro smo prošli. I Srbi su dobro prošli. Da su pametniji mogli bi i bolje, ali eto...nekome paše imati stalnu napetost i sukob u "regionu".

Oznake: Oluja