Because of you I feel like I'm alive again..

petak , 20.12.2013.

Znam da je jebeno čudno blejiti u monitor 15 minuta, i razmišljati kako da počnem jedan tekst. U očima drugih sam cura koja rastura sastave, ali se u ovakvim situacijama jednostavno ne mogu skoncentrisati. Pređimo na stvar, jednu predivnu, koja me probudila iz teškog sna. Maybe I'm fucked up, but that's why I'm hurt.. Volim način na koji smo počeli pričati, baš zato jer je poseban, na neki način i čudan. Sve je krenulo od te noći, kad si me pitao da li se poznajemo i tako smo započeli naše gluposti. Naravno, drago mi je i želim da se nikada ne završi.. Znaš, od svega ovoga bi najviše izdvojila to, što si rijetka osoba, koja je poželila da ostanem i da možemo i dalje razgovarati. U suštini, nitko drugi i ne razumije. Pusti moje gluposti i stvari kojima sebe opterećujem, to je neki oblik jebene traume. Već duže vrijeme me ne pušta na miru, ali se sa tobom osjećam sigurnije. Tvoje riječi tipa 'ma volim te najviše' ili ono zezanje 'to je bila ljubav na prvi pogled' mi znače mnogo, jer ih još pamtim i ne izbacivam iz glave. Poseban si. Tko zna, možda i previše, ali ja te vidim na taj način. Vidim te kao osobu, sa kojom mogu promijeniti usranu sudbinu, još barem jednom zavrtiti kolo sreće i okušati se u ljubavi. Mrzim u dubini sebe znati da si tužan, nanerviran ili jednostavno neraspoložen, zato jer znam da to ne zaslužuješ! U životu ćemo steći sve i svašta i shvatati koliko nekada lijepa riječ puno znači.. Da, hvala ti za svaku one noći i što si me barem tim putem održao na životu. Možda to za tebe izgleda nebitno, ali meni otvara neke nove šanse, jednostavno - otvara mi oči. Nisi izgubljen, nisi daleko i ja sam te pronašla! Nisi pohlepan, niti iskvaren, a ja pričam sa tobom! Ne plači nikada anđele, tvoje suze bi se trebale plaćati glavama, jer su rijetki kao ti.. Ako ikada shvatiš koliko sam crna, zatvorena u sebe i u neku tamu, izgubljena, usamljena i sjebana totalno, želim da poradiš na sebi i da ogradiš zid, čije će cigle samo moći srušiti osoba kao ja, ali naravno, u boljem izdanju.. Ona osoba, koja se neće plašiti ovako i jadno skrivati tekstove od tebe. To nije ništa drugo, osim moje slabosti na gubitak, na ono, što mi pred nosom prolazi svaki dan.. Život je dug i valjda imam šanse ostvariti ono što najviše i želim - postaviti trajan osmijeh na tvoje lice, tešku i urezanu stvar, koju ni jedna oluja nemira neće moći obrisati! That's all and I love you so much, thanks for everything :) And ofc, because of you I'm not afraid anymore, because of you I feel like I'm alive again. :-$

Moja je koža list papira ..

četvrtak , 12.12.2013.

Možda nekad i pomislim, ali ne, ja nisam ponosna na sebe. Pogotovo ne u ono vrijeme, kad se pogledam u ogledalo i pred sebe stavim spisak nedostataka. Među svom tom zbrkom, vidim ožiljke. Vidim svoje blijede ruke, koje se jedva bore i nose teret na sebi. Tu su i leđa, krhki predmet moga održavanja, da mi i glava ne bi klonula ka zemlji. Šta reći, u kojim se momentima najbolje predati? Znate i sami koliko nam nekada riječi ohrabrenja malo znače, pogotovo ako ih ne čujemo dugo.. Ma i da čujem, samo se pitam koliko bi mi uspjele pomoći. Dragi Bože, takva sam, rođena kao dobrica, koja u moru svojih problema, jednom rukom hvata čistinu, kako bi pomogla drugima. Ali, kada ispred mene nestane sve, za šta ću se onda uhvatiti? Hoću li i za par godina uspjeti isplivati na površinu, kao i inače?

Moja je koža list papira, bojno polje, koje uporno prima teške udarce rata osjećaja, tamne i svijetle strane moga života, sudbine i doživljaja. Moja je koža predmet ismijavanja, prva stvar, u koju drugi pogledaju, kada me odjeravaju. Grubo i tužno mjesto, gdje se svaka priča moga života završava krvavim ishodom. Jadno ali jednako i istinito, crno i ranjivo, ali većinom i krvavo..

Some kind of shit, again.

ponedjeljak , 09.12.2013.

Jeste da ovaj tekst ima malo čudan naziv, ali je pokazatelj mojih unutrašnjih osjećaja večeras. Kada pogledam iza sebe, na prste svojih ruku mogu izbrojati sretne, slatke ili jednostavno dobre stvari. Zašto to? Pa, nitko ne zna. U ostalom, zašto da pitam druge, kada sama ne mogu da kontrolišem svoj život? Ironično, ali šta mogu, uporno idem dalje. Uporno se guram kroz probleme, kao promrzli, stari putnik, kroz olujnu i sniježnu mećavu. Toliko puta opsujem oblak, vjetar i dobro sunce, kojeg više skoro i da nema. Toliko se puta spotaknem, a nekad i padnem. Ustanem i kažem sebi 'ma tko ovo jebe', nabijem onaj odvratni, 'drveni' osmijeh više reći kamuflažu, da ne bi slušala suvišna pitanja o svom stanju. Umorna sam ukratko, od svega. Od onoga što je bilo, a Boga mi i od onoga što slijedi. Pa jebem li ja mater ovome životu, zašto se osmijeh ne može zadržazi duže? Zašto su ljudi gori od Božijih đavola, napravljenih da nas redovno testiraju? Zašto ne prihvatimo to, da imamo dušu i srce i konačno ih jednom ne upotrijebimo? Ok, čast nama izuzetcima, koji se vučemo kao isprebijene mačke, puzeći po podu, pred onima, čija zloba ih očiju gađa. Gdje si Bože, kada će doći pravda? Kada ćeš ti zgaziti njih, kao što oni gaze mene? Hoće li se nekad ova moja bol pretvoriti u sreću, hoću li i ja jednom stati na noge, sretna što sam tu? Tko zna, ali da, pitam se ..

Slika, ritam, osjećaj i riječ, zar je tako brzo prošlo već?

nedjelja , 01.12.2013.

Ovo je pisano za jednu osobu, ni malo manje važniju, nego prošlog mjeseca. Za osobu, koja je otišla samo tako, ali ne, ne mrzim ga .. Pomalo je ironično to, kada kažem kako ga sve više volim, iako mnogi ne mogu da povjeruju u to. Jbg, istina. Vrijeme prolazi, dani kao začarani, a jedna stvar ostaje na mjestu - ljubav. Često se zapitam odakle dolazi i kako postoji, kada mi nikad nije bila uzvraćena .. Ko zna, samo sam uvjerena da je tu. Bog je svijedok da bi dala sve, samo da se opet javi, kao prije. Da onako na neki svoj način pokaže ljubomoru i interesovanje za mene. Sjetim se naših starih razgovora, šala i onoga 'volim te'. Sjetim se dosta toga, ali se ubrzo trgnem i shvatim da je prošlo. Da je sve to negdje iza mene i čeka da bude vraćeno. Podigni glavu ka nebu anđele i zahvali Bogu što živiš na taj način, što u sebi imaš to 'nešto', koje me vječito čuda za tebe, kao prikovanu. Smijem se na silu, ubjeđujući sebe da je dobro, da je oko mene cio svijet bajka .. Ali nije. Tek kada se pogase svijetla i svijet utone u san, ja shvatim koliko mi nedostaješ i osmijeh nestaje, kao obrisan. I koliko god ja pokušavala nekome biti prvi izbor i uljepšati budućnost, samo se prevarim i samo to userem. Istina je to, da te nikada, ni u jednom trenu nisam prestala voliti, ali sam jako dobro glumila idilu. Dobro sam se borila sa tim, da te više nemam i da je sve završilo..