Možda nekad i pomislim, ali ne, ja nisam ponosna na sebe. Pogotovo ne u ono vrijeme, kad se pogledam u ogledalo i pred sebe stavim spisak nedostataka. Među svom tom zbrkom, vidim ožiljke. Vidim svoje blijede ruke, koje se jedva bore i nose teret na sebi. Tu su i leđa, krhki predmet moga održavanja, da mi i glava ne bi klonula ka zemlji. Šta reći, u kojim se momentima najbolje predati? Znate i sami koliko nam nekada riječi ohrabrenja malo znače, pogotovo ako ih ne čujemo dugo.. Ma i da čujem, samo se pitam koliko bi mi uspjele pomoći. Dragi Bože, takva sam, rođena kao dobrica, koja u moru svojih problema, jednom rukom hvata čistinu, kako bi pomogla drugima. Ali, kada ispred mene nestane sve, za šta ću se onda uhvatiti? Hoću li i za par godina uspjeti isplivati na površinu, kao i inače?
Moja je koža list papira, bojno polje, koje uporno prima teške udarce rata osjećaja, tamne i svijetle strane moga života, sudbine i doživljaja. Moja je koža predmet ismijavanja, prva stvar, u koju drugi pogledaju, kada me odjeravaju. Grubo i tužno mjesto, gdje se svaka priča moga života završava krvavim ishodom. Jadno ali jednako i istinito, crno i ranjivo, ali većinom i krvavo..
Post je objavljen 12.12.2013. u 00:37 sati.