Jeste da ovaj tekst ima malo čudan naziv, ali je pokazatelj mojih unutrašnjih osjećaja večeras. Kada pogledam iza sebe, na prste svojih ruku mogu izbrojati sretne, slatke ili jednostavno dobre stvari. Zašto to? Pa, nitko ne zna. U ostalom, zašto da pitam druge, kada sama ne mogu da kontrolišem svoj život? Ironično, ali šta mogu, uporno idem dalje. Uporno se guram kroz probleme, kao promrzli, stari putnik, kroz olujnu i sniježnu mećavu. Toliko puta opsujem oblak, vjetar i dobro sunce, kojeg više skoro i da nema. Toliko se puta spotaknem, a nekad i padnem. Ustanem i kažem sebi 'ma tko ovo jebe', nabijem onaj odvratni, 'drveni' osmijeh više reći kamuflažu, da ne bi slušala suvišna pitanja o svom stanju. Umorna sam ukratko, od svega. Od onoga što je bilo, a Boga mi i od onoga što slijedi. Pa jebem li ja mater ovome životu, zašto se osmijeh ne može zadržazi duže? Zašto su ljudi gori od Božijih đavola, napravljenih da nas redovno testiraju? Zašto ne prihvatimo to, da imamo dušu i srce i konačno ih jednom ne upotrijebimo? Ok, čast nama izuzetcima, koji se vučemo kao isprebijene mačke, puzeći po podu, pred onima, čija zloba ih očiju gađa. Gdje si Bože, kada će doći pravda? Kada ćeš ti zgaziti njih, kao što oni gaze mene? Hoće li se nekad ova moja bol pretvoriti u sreću, hoću li i ja jednom stati na noge, sretna što sam tu? Tko zna, ali da, pitam se ..
Post je objavljen 09.12.2013. u 22:34 sati.