|
| < | svibanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
procitaj moje misli... osjecaje... saznaj sve o mojoj sreci i uzivaj samnom u carstvu tuge... dobrodosao u dusu mene, teenagera...
-----------------------------------
moja mail (i msn) adresa, ako imaš pitanje, ili odgovor, slobodno se javi...:
a_x_i_a@live.com
°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°
Njih čitam.. Čitajte i vi...
...jura...
...Riley...
...sheena...
...€uro...
...Divan Skitnje...
...aiku...
...Mare...
...lonewalker...
...Kikica Rodjkica...
...Anti-Bane...
...lady grenouille...
...Đej...
...Suncokretica...
...zaklada"Ana Rukavina"...
Molim vas pomozite Zeki!!!
(_/)
(O.o)
( > < )
Ovo je Gothik - Sado - Mazo Zeko koji voli
gledat horrore. Kopirajte ovo na svoj blog i tako
mu pomognite na njegovom putu do Svjetske
Dominacije!!!
-Brian Adams-
Oceans apart day after day
And I slowly go insane
I hear your voice on the line
But it doesn't stop the pain
If I see you next to never
How can we say foreve
Wherever you
Whatever you do
I will be right here waiting for you
Whatever it takes
Or how my heart breaks
I will be right here waiting for you
I took for granted, all the times
That I though would last somehow
I hear the laughter, I taste the tears
But I can't get near you now
Oh, can't you see it baby
You've got me goin' CrAaAaZy
Wherever you go
Whatever you do
I will be right here waiting for you
Whatever it takes
Or how my heart breaks
I will be right here waiting for you
I wonder how we can survive
This romance
But in the end if I'm with you
I'll take the chance
Oh, can't you see it baby
You've got me goin' cRaZyyy
Wherever you go
Whatever you do
I will be right here waiting for you
Whatever it takes
Or how my heart breaks
I will be right here waiting for you
* * * * * * * *
Ruka u ruci,
Suza na usni,
Usna na obrazu.
Tiho i spokojno
Ljubiš mi čelo,
Nečujno i smjelo.
Vratit ćeš se znam,
Za tjedan il' dva,
Al već sada,
Dok još osjećam
Tvoj dah i miris,
Već sada mi nedostaješ,
Kao što pustinji
nedostaje kiša.
Vratit ćeš se znam,
Za tjedan il' dva,
Ali ne znam,
Kako ću tu vječnost
Preživjeti bez tebe.
Kao djetetu,
Otimaš mi netom
Otkriveno blago,
Odnosiš srce sobom…
Vratit ćeš ga znam,
Za tjedan il' dva,
Ali bez njega ne mogu
Vječnost preživjeti.
Sad ostaje mi
Ruka u ruci,
Suza u suzi,
Usna na usni…
* * * * * * * *
sjedim na tlu,
oko mene tama,
osluškujem tišinu...
toliko sam sama...
imala sam te,
i dušu i tijelo,
povrijedila sam te,
što srce nije htjelo...
sjedim u sobi,
oko mene tama...
dodirujem tišinu...
ostala sam sama.
volio si me,
voljela sam tebe,
još uvijek volim te,
ne želiš me kraj sebe...
ležim u grobu,
oko mene tama...
izjeda me tišina...
ZAUVIJEK SAM SAMA
U posljednje vrijeme se prepoznajem u svakom stihu, svakoj rečenici, nalazim isječke vlastitog života u filmovima. Čak sam se prepoznala u rečenici koju je danas izgovorila moja, omražena profesorica iz hrvatskog:«Kada smo sretni, vrijeme poklanjamo ljudima oko sebe… kada smo tužni naše vrijeme je vrijeme onih koji nisu više kraj nas.». Kao da je meni ukrala riječi iz usta.
Jučer se oko mene posebno osjećalo nekako tužno raspoloženje. Kud god sam se okrenula vidjela sam nešto, čula ili osjetila, zbog čega sam grizla usnicu i pritiskala maramicu na oči. Na kraju sam pukla. Ne znam je li na mene utjecalo 25 propješačenih kilometara, loša atmosfera, propadanje sva tri iskovana plana ili činjenica nešto gubim, ali pukla sam. Čekam koncert (uzalud, nisam ga dočekala) i gledam sva ta sretna lica koja zauvijek napuštaju školske klupe. I nije mi jasno kako na licu uspjevaju zadržati osmijeh uz stihove «noćas se rastaju prijatelji, jedini, najbolji, jedan za drugog život bi dali, a sad se odlazi». Ili «svega će bit, al prijatelja neće…». Svjesna sam da je bio dan za feštanje, ali kako to uspjeti? Meni su suze potekle iako imam još čitavu godinu druženja, zafrkancije, prepisivanja, učenja(ok, tome se ne veselim), šetanja u krug (iako i to sada gubi svoju čar) i kojekakvih spački. Otekle su jer sam svjesna da već sad gubim puno… previše… mislim.. što se događa sa nama kada sva ta norijada prođe? Kada napokon dočekamo trijezno jutro. Sjetimo li se ljudi s kojima smo dijelili svaki trenutak, svaku ocjenu kroz 4 godine. Većina ne. Nažalost. I to boli. Rekli su mi da se prebrzo vežem. Mislila sam da je to ok. Možda ipak nije. Jer te prečesto boli. Čak i najmanja sinica. A kako onda ne kad se rastaješ od prijetelja???
Jedino čega se zapravo bojim…. Je da ću , iako su rekli da se to neće dogoditi, s vremenom izgubiti svaki trag upravo tih prijatelja. Možda je suludo, ali panično se toga bojim.
