U posljednje vrijeme se prepoznajem u svakom stihu, svakoj rečenici, nalazim isječke vlastitog života u filmovima. Čak sam se prepoznala u rečenici koju je danas izgovorila moja, omražena profesorica iz hrvatskog:«Kada smo sretni, vrijeme poklanjamo ljudima oko sebe… kada smo tužni naše vrijeme je vrijeme onih koji nisu više kraj nas.». Kao da je meni ukrala riječi iz usta.
Jučer se oko mene posebno osjećalo nekako tužno raspoloženje. Kud god sam se okrenula vidjela sam nešto, čula ili osjetila, zbog čega sam grizla usnicu i pritiskala maramicu na oči. Na kraju sam pukla. Ne znam je li na mene utjecalo 25 propješačenih kilometara, loša atmosfera, propadanje sva tri iskovana plana ili činjenica nešto gubim, ali pukla sam. Čekam koncert (uzalud, nisam ga dočekala) i gledam sva ta sretna lica koja zauvijek napuštaju školske klupe. I nije mi jasno kako na licu uspjevaju zadržati osmijeh uz stihove «noćas se rastaju prijatelji, jedini, najbolji, jedan za drugog život bi dali, a sad se odlazi». Ili «svega će bit, al prijatelja neće…». Svjesna sam da je bio dan za feštanje, ali kako to uspjeti? Meni su suze potekle iako imam još čitavu godinu druženja, zafrkancije, prepisivanja, učenja(ok, tome se ne veselim), šetanja u krug (iako i to sada gubi svoju čar) i kojekakvih spački. Otekle su jer sam svjesna da već sad gubim puno… previše… mislim.. što se događa sa nama kada sva ta norijada prođe? Kada napokon dočekamo trijezno jutro. Sjetimo li se ljudi s kojima smo dijelili svaki trenutak, svaku ocjenu kroz 4 godine. Većina ne. Nažalost. I to boli. Rekli su mi da se prebrzo vežem. Mislila sam da je to ok. Možda ipak nije. Jer te prečesto boli. Čak i najmanja sinica. A kako onda ne kad se rastaješ od prijetelja???
Jedino čega se zapravo bojim…. Je da ću , iako su rekli da se to neće dogoditi, s vremenom izgubiti svaki trag upravo tih prijatelja. Možda je suludo, ali panično se toga bojim.
Post je objavljen 25.05.2007. u 18:11 sati.