Promatrajući Slavena, prvo što sam primjetio jest da se dosta udebljao. Od vitkog ljepuškastog studenta, što je nekad bio, sada su ostale samo blijede uspomene. Ispred mene stajao je punašni muškarac u tridesetima, s prilično širokom majicom, trapericama kojima je malo nedostajalo da se vuku po podu, sandalama i frizurom koja je vrištala za škarama. Otišli smo na piće u obližnji bar.
"Čovječe, koliko si se promijenio!" - rekao mi je. "I prije si bio lijep, al sad izgledaš stvarno vrhunski."
"Pa hvala Slavene. Malo teretane, zdrave prehrane i osnovnog smisla za obuć se čuda čine. To kad ti uđe u krv, stvarno nije nikakav problem održavat" - rekao sam s nadom da je shvatio što sam mu htio poručiti.
"Šta će reć da si se vratio?"
"Pa, više je razloga. Prvi, jer mi fali moj kraj. A drugi, jer me je dečko koji mi je trebao bit muž ostavio pred oltarom i htio sam se samo maknut od tamo."
"Ozbiljno?!"
"Najozbiljnije."
"Jebote. Ti si onda stvarno vodio uzbudljiv život tamo."
"Hahaha, vjeruj mi da nisam. Kuća-posao, posao-kuća. On je bio jedini razlog zašto sam podnosio takav način života. A kad me je ostavio, skužio sam da nema više razloga da se ne vratim. Vrijeme je i da vidim svoju obitelj. Nego, šta ima s tobom? Imaš li kakvog momka na vidiku?"
"A šta će bit. Pomažem svojima u našem biznisu i nemam momka, tu i tamo se nađem s nekim s Grindra pa se pojebemo."
"Živiš sâm?"
"Ne, s njima živim."
"Još uvijek?"
"Pa ništa se nije bitno promijenilo otkad si ti otišao, samo sam osam godina stariji, haha. Ti si mi bio prvi i zadnji momak."
"Možda bismo još bili skupa da si pošao sa mnom onaj dan."
"A jebiga, šta je bilo, bilo je."
Shvatio sam iz razgovora da premda je fizička promjena i više nego primjetna, karakterno je Slaven ostao još uvijek onaj isti dječarac koji krije od obitelji svoje preference i koji iz straha ne živi život koji želi.
"Falio si mi puno, Marine. I sad kad sam te opet vidio, skužio sam da mi se nikad nisi prestao sviđat. Jesam li ja tebi još uvijek bar malo napet?"
"Iskreno? Nisi. Nakon svega šta mi se izdogađalo i ovamo i u Americi, dosta sam se promijenio. Nisam više onaj plašljivi momak kojemu otac upravlja životom. Nego, znaš li možda šta je s Igorom, jesi li ga viđao ikako po gradu ili nešto?"
"Pa, ćaća ti je od zarade od apartmana sagradio lijepu kuću na kat u Stobreču i tamo živi sad sa svojom curom, a možda su se već i zaručili. Ženska mu komodno može bit kćer, tu je naših godina."
"A jel? Tako dakle. Oni mali apartmančići u kući su mu u par godina donijeli toliku zaradu da je mogao dignut drugu kuću od njih? Da ne znam kakav je, možda bih i mislio da je sve išlo legalnim putem."
"Ae, i sad je ona vaša kuća u centru postala hotel s nekih 15-20 soba i super posluju, koliko ja znam."
"A jel? Znači stari ima sve - dobru kuću, hotel koji mu donosi hrpu love i mladu žensku pored sebe. Njemu se sve lijepo posložilo otkad je mama umrla. A ta kuća je bila njezina, on na nju nije trebao imat nikakva prava."
"Čekaj, čekaj. Stara ti je umrla?!"
"Da, šta ti nitko nije rekao? Umrla je prije gotovo pet godina od Alzheimera."
"O čemu ti pričaš? Stara ti je živa! Eno je u domu, za nju se brinu sestre i doktori."
Ostao sam u šoku. Odakle sad to da je mama živa?! Otac mi je rekao da je umrla... Čekaj malo, otac mi je to rekao. Je li moguće da je bio u stanju reći takvu jednu gnjusnu laž?
Nakon kratkog razmišljanja, shvatio sam da je Igor bio itekako kadar izmisliti takvo što jer mu ne bi bio prvi put. Pomiješani osjećaj gađenja i bijesa preplavio mi je um.
"Platit ćeš mi za ovo, ćaća. Kunem ti se svim živim da ćeš mi platit." - ponavljao sam dok sam nervozno hodao od jednog kraja sobe do drugog.
Sutradan sam odmah otišao do doma. Mama je sjedila u vrtu i igrala se kartama za briškulu, premda ta njezina igra nije imala nikakve veze sa briškulom. Od šoka što je vidim, pustio sam koju suzu.
"Mama?" - zazvao sam je.
Digla je glavu i pogledala me.
"Doktore, popila sam one tablete za tlak, dobro mi je."
Shvatio sam da me uopće ne prepoznaje.
“Mama, ja sam, Marin. Al me se ne sjećaš?“
“Marin?“
“Da, Marin. Tvoj sin jedinac.“
Nastala je kratka tišina.
“Doktore, nekidan je sir curio iz slavine.“
“Iz slavine? Sir?“
“E. Tamo u wc-u.“
Tad sam shvatio da mama više nije ona stara. Ona sada živi u svom svijetu, više me ne prepoznaje. Njezin jedini sin za nju više ne postoji. Suze su mi u obliku vodopada navrle na oči. Odmaknuo sam se od nje i pošteno isplakao. Tek tada sam shvatio težinu njezine situacije, težinu našeg odnosa u budućnosti. U njezinom svijetu ja više ne postojim, niti kao neka blijeda uspomena. A ono vrijeme dok sam postojao, ja sam bio negdje daleko i živio svoj život, nije me bilo briga za nju. Kako sam se samo loše osjećao! Osjećaj krivice izjedao me je.
"Ona vam živi u svom svijetu i njoj je tamo lijepo, vjerujte mi" - uvjeravala me sestra koja se za nju brine već godinama.
"Koliko ovo već ovako traje?" - upitao sam.
"Prije nekih godinu dana je prema našim procjenama ušla u posljednju fazu bolesti, kada se bolesnik prestane svega sjećati i potpuno je ovisan o tuđoj njezi."
"Ne mogu vjerovat da je to to, da me više nikad neće moć prepoznat."
"Mladiću, posjećujte je šta češće možete. Govorite joj iz srca, budite strpljivi s njezinim odgovorima i možda se budete ugodno iznenadili" - rekla je prije no što je mamu odvela u salu na ručak.
Putem do hotela, vidio sam nečiju poruku. Bio je to Nikola, dečko koji me dovezao u Split.
"Ej, ovdje Nikola od nekidan. Onaj s kojim si se sudario. Doslovno, hahaha. Ispao ti je nekakav sat i osta na sjedalu od moga auta pa se javi da ti ga vratim."
Nisam znao o kojem se satu radilo jer sam ih imao dosta, ali smo se dogovorili naći da mi ga vrati.
Uvečer, nakon što sam saznao Igorovu novu adresu, duboko sam udahnuo i krenuo se suočiti s njim. Kad sam tamo stigao, ugledao sam luksuznu kuću s bazenom i u sebi bijesnio, znajući da si je tu kuću priuštio maminim novcem, da bi na kraju tu doveo neku drugu ženu a mamu strpao u dom.
Slobodno sam ušao u dvorište i kraj bazena ugledao Igora i njegovu curu dok su večerali. Kad je on mene vidio, ostao je otvorenih usta.
"Marine, jesi to ti?"
"Ja sam, tatice."
nastavlja se...
Dan nakon propalog vjenčanja, bio sam doma i pakirao stvari. Uroš nikako nije dolazio doma, očito me nije imao snage pogledati u oči. Vidjevši njegov laptop, nisam mogao odoljeti iskušenju i upalio sam ga da vidim ima li išta zanimljivo unutra. I naravno da je bilo. Veliki jebač dopisivao se dobrih mjesec i pol dana s nekim tipom iz predgrađa i nigdje nije spomenuo da već ima dečka te da se treba uskoro vjenčati. Nazvao sam ga.
"A di si ti, zašto nikako nisi došao doma?"
"Morao sam da se maknem, a mislim da i tebi sada treba prostora."
"Da se nisi možda maknuo da budeš s ovim Trevorom? Vidio sam sve vaše vruće porukice koje ste si slali već preko mjesec dana. Ne mogu vjerovat, koje si ti đubre." - rekao sam poprilično mirnim tonom glasa, premda sam duboko u sebi vrištao na sav glas.
"Gledaj, Marine, imali smo mnogo problema u zadnje vreme. Pogledi na život su nam se razdvajali, sve smo se više svađali..."
"Onda si, dragi, mogao to reći na vrijeme, a ne dopustit da organiziramo onu lakrdiju od pira." - stao sam i udahnuo zraka. "Sad ionako ništa više nije važno. Ja se upravo pakiram, tako da više nećeš morat gledat moje gadno lice. Od popodne je cijeli stan samo za tebe. Ili ćeš ga možda dijelit s Trevorom? Eno ostala je cijela torta. Od spektakla kojeg si prouzročio nitko je od gostiju nije ni okusio. Organizirajte odmah vas dvojica svadbu i uštedit ćeš na desertu!" - sada sam postao uzrujan.
"Trevor mi ništa ne znači, kunem ti se. On mi je samo poslužio da shvatim kako to između nas nije ono što ja sam ja oduvek hteo."
Što je više govorio, samo se dublje zakopavao.
"A osim toga..."
Nije stigao dovršiti rečenicu jer sam ga prekinuo.
"Znaš šta, macane? Nosi se u tri pičke materine!"
Prekinuo sam poziv i nastavio se pakirati. Dok sam trpao posljednjih nekoliko godina života u dva kovčega, razmišljao sam o tome što ću i gdje ću dalje. U Americi, osim njega, nisam imao nikoga s kim sam bio blizak. Imao sam neke dobre poznanike, ali to je to. Shvatio sam da nema smisla ostajati tu. Kroz ove godine mukotrpnog rada uspio sam uštedjeti lijepu sumu novaca, tako da sam nazvao direktora agencije za koju sam radio i dao otkaz. Već me je neko vrijeme prala nostalgija za Hrvatskom i za predivnom Dalmacijom, stoga sam bukirao avionsku kartu za Split i odmah krenuo na aerodrom.
Čekajući let na aerodromu, razmišljao sam o svojoj obitelji. Nisam bio siguran želim li ih ponovo vidjeti, pogotovo nakon što je mama umrla. Nekoliko mjeseci nakon što sam otišao, mama je nekako došla do moga broja i nazvala me. Kad je čula moj glas, rasplakala se, nikad je nisam čuo tako slomljenu. Rekla mi je da se užasno kaje što me je poslala od kuće i da ju je Igor uvjerio kako me je poslao u rehabilitacijski centar na liječenje od homoseksualnosti. Nisam mogao vjerovati da je pala na takvu glupu izmišljotinu, a još manje da je otac bio u stanju izreći jednu takvu laž. Kasnije joj je rekao da sam ja ukrao njegovu ušteđevinu koju je on vlastitim rukama meni dao te da sam pobjegao s tim novcima u nepoznato. Ja sam je, naravno, uvjeravao da to nije istina i objasnio joj kako su se stvari zapravo odvijale. Taj put mi je povjerovala i molila me da se vratim. Da sam bar tako i napravio. Da sam je barem mogao vidjeti još jednom.
Misli su mi bile prekinute razglasom koji je obavijestio putnike da je započelo ukrcavanje na moj let. Zgrabio sam kovčege i krenuo. Kad je avion poletio, nisam mogao vjerovati da idem kući, da ću vidjeti svoj kraj nakon toliko vremena. Opet sam se sjetio prošlosti.
Jedan dan, prije dobrih nekoliko godina, iz vedra neba nazvao me je Igor. Prenio mi je šokantnu vijest - mama je umrla. Ona mi je već u našim telefonskim razgovorima rekla da su joj dijagnosticirali Alzheimerovu bolest te da bolest brzo napreduje, ali nisam nikad mislio da se od nje i umire. Već i godinu-dvije prije njezine smrti čuli smo se jako rijetko jer je ona počela sve više i više zaboravljati, a ja sam stalno odgađao odlazak doma pod izlikom da imam puno posla. Kako mi je samo bilo žao zbog toga kad je otac javio da je umrla! Povrh svega, to mi je javio tjedan dana nakon njezinoga sprovoda. Bio sam bijesan, psovao sam u telefon, ali mi je rekao da nije nikako mogao naći moj broj te da mi zato javlja sa zakašnjenjem. Nisam mu vjerovao. Osim toga, rekao mi je da je mama još puno prije darovnicom prebacila našu kuću na njegovo ime, tako da nisam dobio poziv za ostavinsku raspravu. Kuća je bila nasljedstvo njezinih roditelja i Igor do tada nije imao ništa s njom. Kasnije mi je i skenirao tu darovnicu da se uvjerim kako je to istina. Nakon te situacije, Igor mi je pao još više u očima. Ako sam ikada sumnjao da ga ne želim više nikada vidjeti, tada sam bio siguran u to.
Dok je avion slijetao na pistu, s divljenjem sam promatrao okolnu prirodu. Kaštelanski zaljev, Trogir, Čiovo, i u daljini - Split. Kako mi je samo nedostajao ovaj kraj!
Izlazeći s aerodroma, divio sam se svemu oko sebe, poput djeteta u prodavaonici igračaka. Pozvao sam taksi, a taksist je govorio baš onako kako se sjećam da govore tipični Splićani, što mi je godilo uhu. Putem do Splita, moj vozač mislio je da skrećući ulijevo ima prednost nad vozilima koji zadržavaju smjer kretanja, pa se naše vozilo fino poljubilo s vozilom iz suprotnoga smjera.
"Nemoj me jebat! Skršija mi je cilu desnu stranu. Prijo, jel gledaš ti di voziš?!" - derao se na vozača vozila s kojim smo se sudarili.
Iz toga auta izašao je visoki, crni, vitki muškarac, tipičnoga izgleda za ove krajeve. Vidjevši ga, shvatio sam koliko su naši ljudi ljepši od Amerikanaca, na što sam ja u potpunosti zaboravio.
"Šjor, šta vi ne znate da prednost imamo mi koji nastavljamo ravno? Vi ste skretali ulijevo." - rekao je mladi, visoki vozač.
"Nećeš me ti učit pravilima u prometu, balavče!" - ljutito je odvratio taksist.
Dok su se njih dvojica tako svađali, stigla je i policija uzeti izjave. Ja sam shvatio da ništa od prijevoza te krenuo zvati drugi taksi.
"Prijatelju, je l' ideš u Split? Ja se sad moram vratit u grad kod jednog frenda automehaničara. Ovaj auto mi je posuđen i moram ga odma odvest na servis jer neću da mi prijatelj sazna da sam mu ga oštetio. Ako hoćeš, odbacit ću te" - rekao je simpatični visoki muškarac.
Pristao sam i rekao mu da sam samo u posjeti te da me ostavi ispred nekog dobrog hotela. Putem smo ćaskali i ja sam samo ukratko ispričao svoju priču, bez ulaska u detalje. On se zove Nikola, veterinar je po struci i doselio se u Split prije dvije godine, gdje i radi u jednoj veterinarskoj stanici. Ostavio me je blizu centra i pozdravili smo se. Bilo mi je drago što sam mogao popričati s nekim tako ljubaznim, a da ne moram govoriti engleski.
Uzeo sam sobu, otuširao se i večerao, a zatim sam potražio Slavena na Facebooku. Unatoč našoj prošlosti, javio sam mu da sam u Splitu te ga pitao želi li se naći na pivu. Bio je iznenađen što me čuje i pristao. Dogovorili smo se naći na rivi.
Kad sam ga ugledao, kao da je sva prošlost postala sadašnjost.
Svi lijepi i ružni trenutci koje sam doživio s njim postali su življi no ikad.
nastavlja se...
| < | rujan, 2020 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Povratak korijenima je priča o muškarcu koji je, nakon što je njegova obitelj saznala da je homoseksualac, bio prisiljen otići iz svoga rodnog grada. Nakon osam godina u Americi, on se odlučuje vratiti u Hrvatsku i suočiti sa svojom prošlošću.
webnovele3@gmail.com
Uzavrela krv = cca 450
COVID-19