Dan nakon propalog vjenčanja, bio sam doma i pakirao stvari. Uroš nikako nije dolazio doma, očito me nije imao snage pogledati u oči. Vidjevši njegov laptop, nisam mogao odoljeti iskušenju i upalio sam ga da vidim ima li išta zanimljivo unutra. I naravno da je bilo. Veliki jebač dopisivao se dobrih mjesec i pol dana s nekim tipom iz predgrađa i nigdje nije spomenuo da već ima dečka te da se treba uskoro vjenčati. Nazvao sam ga.
"A di si ti, zašto nikako nisi došao doma?"
"Morao sam da se maknem, a mislim da i tebi sada treba prostora."
"Da se nisi možda maknuo da budeš s ovim Trevorom? Vidio sam sve vaše vruće porukice koje ste si slali već preko mjesec dana. Ne mogu vjerovat, koje si ti đubre." - rekao sam poprilično mirnim tonom glasa, premda sam duboko u sebi vrištao na sav glas.
"Gledaj, Marine, imali smo mnogo problema u zadnje vreme. Pogledi na život su nam se razdvajali, sve smo se više svađali..."
"Onda si, dragi, mogao to reći na vrijeme, a ne dopustit da organiziramo onu lakrdiju od pira." - stao sam i udahnuo zraka. "Sad ionako ništa više nije važno. Ja se upravo pakiram, tako da više nećeš morat gledat moje gadno lice. Od popodne je cijeli stan samo za tebe. Ili ćeš ga možda dijelit s Trevorom? Eno ostala je cijela torta. Od spektakla kojeg si prouzročio nitko je od gostiju nije ni okusio. Organizirajte odmah vas dvojica svadbu i uštedit ćeš na desertu!" - sada sam postao uzrujan.
"Trevor mi ništa ne znači, kunem ti se. On mi je samo poslužio da shvatim kako to između nas nije ono što ja sam ja oduvek hteo."
Što je više govorio, samo se dublje zakopavao.
"A osim toga..."
Nije stigao dovršiti rečenicu jer sam ga prekinuo.
"Znaš šta, macane? Nosi se u tri pičke materine!"
Prekinuo sam poziv i nastavio se pakirati. Dok sam trpao posljednjih nekoliko godina života u dva kovčega, razmišljao sam o tome što ću i gdje ću dalje. U Americi, osim njega, nisam imao nikoga s kim sam bio blizak. Imao sam neke dobre poznanike, ali to je to. Shvatio sam da nema smisla ostajati tu. Kroz ove godine mukotrpnog rada uspio sam uštedjeti lijepu sumu novaca, tako da sam nazvao direktora agencije za koju sam radio i dao otkaz. Već me je neko vrijeme prala nostalgija za Hrvatskom i za predivnom Dalmacijom, stoga sam bukirao avionsku kartu za Split i odmah krenuo na aerodrom.
Čekajući let na aerodromu, razmišljao sam o svojoj obitelji. Nisam bio siguran želim li ih ponovo vidjeti, pogotovo nakon što je mama umrla. Nekoliko mjeseci nakon što sam otišao, mama je nekako došla do moga broja i nazvala me. Kad je čula moj glas, rasplakala se, nikad je nisam čuo tako slomljenu. Rekla mi je da se užasno kaje što me je poslala od kuće i da ju je Igor uvjerio kako me je poslao u rehabilitacijski centar na liječenje od homoseksualnosti. Nisam mogao vjerovati da je pala na takvu glupu izmišljotinu, a još manje da je otac bio u stanju izreći jednu takvu laž. Kasnije joj je rekao da sam ja ukrao njegovu ušteđevinu koju je on vlastitim rukama meni dao te da sam pobjegao s tim novcima u nepoznato. Ja sam je, naravno, uvjeravao da to nije istina i objasnio joj kako su se stvari zapravo odvijale. Taj put mi je povjerovala i molila me da se vratim. Da sam bar tako i napravio. Da sam je barem mogao vidjeti još jednom.
Misli su mi bile prekinute razglasom koji je obavijestio putnike da je započelo ukrcavanje na moj let. Zgrabio sam kovčege i krenuo. Kad je avion poletio, nisam mogao vjerovati da idem kući, da ću vidjeti svoj kraj nakon toliko vremena. Opet sam se sjetio prošlosti.
Jedan dan, prije dobrih nekoliko godina, iz vedra neba nazvao me je Igor. Prenio mi je šokantnu vijest - mama je umrla. Ona mi je već u našim telefonskim razgovorima rekla da su joj dijagnosticirali Alzheimerovu bolest te da bolest brzo napreduje, ali nisam nikad mislio da se od nje i umire. Već i godinu-dvije prije njezine smrti čuli smo se jako rijetko jer je ona počela sve više i više zaboravljati, a ja sam stalno odgađao odlazak doma pod izlikom da imam puno posla. Kako mi je samo bilo žao zbog toga kad je otac javio da je umrla! Povrh svega, to mi je javio tjedan dana nakon njezinoga sprovoda. Bio sam bijesan, psovao sam u telefon, ali mi je rekao da nije nikako mogao naći moj broj te da mi zato javlja sa zakašnjenjem. Nisam mu vjerovao. Osim toga, rekao mi je da je mama još puno prije darovnicom prebacila našu kuću na njegovo ime, tako da nisam dobio poziv za ostavinsku raspravu. Kuća je bila nasljedstvo njezinih roditelja i Igor do tada nije imao ništa s njom. Kasnije mi je i skenirao tu darovnicu da se uvjerim kako je to istina. Nakon te situacije, Igor mi je pao još više u očima. Ako sam ikada sumnjao da ga ne želim više nikada vidjeti, tada sam bio siguran u to.
Dok je avion slijetao na pistu, s divljenjem sam promatrao okolnu prirodu. Kaštelanski zaljev, Trogir, Čiovo, i u daljini - Split. Kako mi je samo nedostajao ovaj kraj!
Izlazeći s aerodroma, divio sam se svemu oko sebe, poput djeteta u prodavaonici igračaka. Pozvao sam taksi, a taksist je govorio baš onako kako se sjećam da govore tipični Splićani, što mi je godilo uhu. Putem do Splita, moj vozač mislio je da skrećući ulijevo ima prednost nad vozilima koji zadržavaju smjer kretanja, pa se naše vozilo fino poljubilo s vozilom iz suprotnoga smjera.
"Nemoj me jebat! Skršija mi je cilu desnu stranu. Prijo, jel gledaš ti di voziš?!" - derao se na vozača vozila s kojim smo se sudarili.
Iz toga auta izašao je visoki, crni, vitki muškarac, tipičnoga izgleda za ove krajeve. Vidjevši ga, shvatio sam koliko su naši ljudi ljepši od Amerikanaca, na što sam ja u potpunosti zaboravio.
"Šjor, šta vi ne znate da prednost imamo mi koji nastavljamo ravno? Vi ste skretali ulijevo." - rekao je mladi, visoki vozač.
"Nećeš me ti učit pravilima u prometu, balavče!" - ljutito je odvratio taksist.
Dok su se njih dvojica tako svađali, stigla je i policija uzeti izjave. Ja sam shvatio da ništa od prijevoza te krenuo zvati drugi taksi.
"Prijatelju, je l' ideš u Split? Ja se sad moram vratit u grad kod jednog frenda automehaničara. Ovaj auto mi je posuđen i moram ga odma odvest na servis jer neću da mi prijatelj sazna da sam mu ga oštetio. Ako hoćeš, odbacit ću te" - rekao je simpatični visoki muškarac.
Pristao sam i rekao mu da sam samo u posjeti te da me ostavi ispred nekog dobrog hotela. Putem smo ćaskali i ja sam samo ukratko ispričao svoju priču, bez ulaska u detalje. On se zove Nikola, veterinar je po struci i doselio se u Split prije dvije godine, gdje i radi u jednoj veterinarskoj stanici. Ostavio me je blizu centra i pozdravili smo se. Bilo mi je drago što sam mogao popričati s nekim tako ljubaznim, a da ne moram govoriti engleski.
Uzeo sam sobu, otuširao se i večerao, a zatim sam potražio Slavena na Facebooku. Unatoč našoj prošlosti, javio sam mu da sam u Splitu te ga pitao želi li se naći na pivu. Bio je iznenađen što me čuje i pristao. Dogovorili smo se naći na rivi.
Kad sam ga ugledao, kao da je sva prošlost postala sadašnjost.
Svi lijepi i ružni trenutci koje sam doživio s njim postali su življi no ikad.
nastavlja se...
Post je objavljen 02.09.2020. u 22:17 sati.