Promatrajući Slavena, prvo što sam primjetio jest da se dosta udebljao. Od vitkog ljepuškastog studenta, što je nekad bio, sada su ostale samo blijede uspomene. Ispred mene stajao je punašni muškarac u tridesetima, s prilično širokom majicom, trapericama kojima je malo nedostajalo da se vuku po podu, sandalama i frizurom koja je vrištala za škarama. Otišli smo na piće u obližnji bar.
"Čovječe, koliko si se promijenio!" - rekao mi je. "I prije si bio lijep, al sad izgledaš stvarno vrhunski."
"Pa hvala Slavene. Malo teretane, zdrave prehrane i osnovnog smisla za obuć se čuda čine. To kad ti uđe u krv, stvarno nije nikakav problem održavat" - rekao sam s nadom da je shvatio što sam mu htio poručiti.
"Šta će reć da si se vratio?"
"Pa, više je razloga. Prvi, jer mi fali moj kraj. A drugi, jer me je dečko koji mi je trebao bit muž ostavio pred oltarom i htio sam se samo maknut od tamo."
"Ozbiljno?!"
"Najozbiljnije."
"Jebote. Ti si onda stvarno vodio uzbudljiv život tamo."
"Hahaha, vjeruj mi da nisam. Kuća-posao, posao-kuća. On je bio jedini razlog zašto sam podnosio takav način života. A kad me je ostavio, skužio sam da nema više razloga da se ne vratim. Vrijeme je i da vidim svoju obitelj. Nego, šta ima s tobom? Imaš li kakvog momka na vidiku?"
"A šta će bit. Pomažem svojima u našem biznisu i nemam momka, tu i tamo se nađem s nekim s Grindra pa se pojebemo."
"Živiš sâm?"
"Ne, s njima živim."
"Još uvijek?"
"Pa ništa se nije bitno promijenilo otkad si ti otišao, samo sam osam godina stariji, haha. Ti si mi bio prvi i zadnji momak."
"Možda bismo još bili skupa da si pošao sa mnom onaj dan."
"A jebiga, šta je bilo, bilo je."
Shvatio sam iz razgovora da premda je fizička promjena i više nego primjetna, karakterno je Slaven ostao još uvijek onaj isti dječarac koji krije od obitelji svoje preference i koji iz straha ne živi život koji želi.
"Falio si mi puno, Marine. I sad kad sam te opet vidio, skužio sam da mi se nikad nisi prestao sviđat. Jesam li ja tebi još uvijek bar malo napet?"
"Iskreno? Nisi. Nakon svega šta mi se izdogađalo i ovamo i u Americi, dosta sam se promijenio. Nisam više onaj plašljivi momak kojemu otac upravlja životom. Nego, znaš li možda šta je s Igorom, jesi li ga viđao ikako po gradu ili nešto?"
"Pa, ćaća ti je od zarade od apartmana sagradio lijepu kuću na kat u Stobreču i tamo živi sad sa svojom curom, a možda su se već i zaručili. Ženska mu komodno može bit kćer, tu je naših godina."
"A jel? Tako dakle. Oni mali apartmančići u kući su mu u par godina donijeli toliku zaradu da je mogao dignut drugu kuću od njih? Da ne znam kakav je, možda bih i mislio da je sve išlo legalnim putem."
"Ae, i sad je ona vaša kuća u centru postala hotel s nekih 15-20 soba i super posluju, koliko ja znam."
"A jel? Znači stari ima sve - dobru kuću, hotel koji mu donosi hrpu love i mladu žensku pored sebe. Njemu se sve lijepo posložilo otkad je mama umrla. A ta kuća je bila njezina, on na nju nije trebao imat nikakva prava."
"Čekaj, čekaj. Stara ti je umrla?!"
"Da, šta ti nitko nije rekao? Umrla je prije gotovo pet godina od Alzheimera."
"O čemu ti pričaš? Stara ti je živa! Eno je u domu, za nju se brinu sestre i doktori."
Ostao sam u šoku. Odakle sad to da je mama živa?! Otac mi je rekao da je umrla... Čekaj malo, otac mi je to rekao. Je li moguće da je bio u stanju reći takvu jednu gnjusnu laž?
Nakon kratkog razmišljanja, shvatio sam da je Igor bio itekako kadar izmisliti takvo što jer mu ne bi bio prvi put. Pomiješani osjećaj gađenja i bijesa preplavio mi je um.
"Platit ćeš mi za ovo, ćaća. Kunem ti se svim živim da ćeš mi platit." - ponavljao sam dok sam nervozno hodao od jednog kraja sobe do drugog.
Sutradan sam odmah otišao do doma. Mama je sjedila u vrtu i igrala se kartama za briškulu, premda ta njezina igra nije imala nikakve veze sa briškulom. Od šoka što je vidim, pustio sam koju suzu.
"Mama?" - zazvao sam je.
Digla je glavu i pogledala me.
"Doktore, popila sam one tablete za tlak, dobro mi je."
Shvatio sam da me uopće ne prepoznaje.
“Mama, ja sam, Marin. Al me se ne sjećaš?“
“Marin?“
“Da, Marin. Tvoj sin jedinac.“
Nastala je kratka tišina.
“Doktore, nekidan je sir curio iz slavine.“
“Iz slavine? Sir?“
“E. Tamo u wc-u.“
Tad sam shvatio da mama više nije ona stara. Ona sada živi u svom svijetu, više me ne prepoznaje. Njezin jedini sin za nju više ne postoji. Suze su mi u obliku vodopada navrle na oči. Odmaknuo sam se od nje i pošteno isplakao. Tek tada sam shvatio težinu njezine situacije, težinu našeg odnosa u budućnosti. U njezinom svijetu ja više ne postojim, niti kao neka blijeda uspomena. A ono vrijeme dok sam postojao, ja sam bio negdje daleko i živio svoj život, nije me bilo briga za nju. Kako sam se samo loše osjećao! Osjećaj krivice izjedao me je.
"Ona vam živi u svom svijetu i njoj je tamo lijepo, vjerujte mi" - uvjeravala me sestra koja se za nju brine već godinama.
"Koliko ovo već ovako traje?" - upitao sam.
"Prije nekih godinu dana je prema našim procjenama ušla u posljednju fazu bolesti, kada se bolesnik prestane svega sjećati i potpuno je ovisan o tuđoj njezi."
"Ne mogu vjerovat da je to to, da me više nikad neće moć prepoznat."
"Mladiću, posjećujte je šta češće možete. Govorite joj iz srca, budite strpljivi s njezinim odgovorima i možda se budete ugodno iznenadili" - rekla je prije no što je mamu odvela u salu na ručak.
Putem do hotela, vidio sam nečiju poruku. Bio je to Nikola, dečko koji me dovezao u Split.
"Ej, ovdje Nikola od nekidan. Onaj s kojim si se sudario. Doslovno, hahaha. Ispao ti je nekakav sat i osta na sjedalu od moga auta pa se javi da ti ga vratim."
Nisam znao o kojem se satu radilo jer sam ih imao dosta, ali smo se dogovorili naći da mi ga vrati.
Uvečer, nakon što sam saznao Igorovu novu adresu, duboko sam udahnuo i krenuo se suočiti s njim. Kad sam tamo stigao, ugledao sam luksuznu kuću s bazenom i u sebi bijesnio, znajući da si je tu kuću priuštio maminim novcem, da bi na kraju tu doveo neku drugu ženu a mamu strpao u dom.
Slobodno sam ušao u dvorište i kraj bazena ugledao Igora i njegovu curu dok su večerali. Kad je on mene vidio, ostao je otvorenih usta.
"Marine, jesi to ti?"
"Ja sam, tatice."
nastavlja se...
Post je objavljen 10.09.2020. u 20:02 sati.