Da nije sve u životu tako crno nego može i još crnije potvrđuje ova slika. To su pripadnici jedne kršćanske sekte (ili kulta) koji širokogrudno pomažu ovisnicima što je dakako uvjetovano prihvaćanjem krista isusa kao iskupitelja odnosno prihvaćanje činjenice da je dotični frajer još uvijek živ i nakon 2000 godina od vremena kad je hodao po zemlji , onako mamurno i prosvijećeno.
Strategija je vrlo jasna. Ispred svih postupaka oni stavljaju jednu tvrdnju koja je u stvari istinita a to je "ne moraš se molit" naravno da se ne moraš molit ali kad prođe jedno izvjesno vrijeme polako te voditelji kulta nagovaraju čisto reda radi da se priključiš pjevanju i molitvi. Kao ono - svi zajedno. Naravno neobavezno je ali sugeriraju ti na neke pogodnosti koje bi uživao kao preobraćenik. Naravno tu se misli na ovozemaljske pogodnosti jer one duhovne ne treba spominjat. Da bi stvar bila još sofisticiranija u kultu je zabranjen svaki javni medij, radio, svjetska glazba, knjige, novine, tv je dopušten, ali se rijetko kada pali vikendom recimo. Tako da nekom tamo nesretnom ovisniku koji je unutra i zbog toga jer nema krov nad glavom ne preostaje ništa nego gledat u smjeru u kojem oni diktiraju.

Način razmišljanja, svjetonazori, vjera, općenito duhovnost ...to su sve stvari koje se ne mjenjaju lako (osim kod političara) i ne nastaju preko noći. Tako da su mnogi, velika većina ovisnika usavršila glumu da su postali preobraženi do zla boga. Postaju podmukli licemjeri. Zapravo sveci ali podvijena repa. Na kraju ako ne ništa drugo oni ,prosvjećeni pojedinci uvjeravaju sami sebe u nešto što ne mogu primit receptorima a to je slijepa vjera u krista i boga. Dakle nastavljaju radit ono što su radili za vrijeme ovisničkog života a to je laganje samog sebe. U konačnici. Njihovo glavno oruđe je napad na karakter to jest osuđivanje i obezvrijeđivanje svih stvari sa kojima si imao kontakt u životu prije nego si kročio na vrata kulta, skrušeno tražeći pomoć.


Za vrijeme nečega što oni nazivaju "sastanak" svaki četvrtak i svaku nedjelju traje 2 sata slavljenja krista i boga.


Spoznaje dolaze s vremenom. Neko do određenih spoznaja dođe godinama usavršavajući neke meditativne tehnike, neko magijskim ritualima, ja sam jebiga preko teške ovisnosti o heroinu, popio gorki liker zlosretne sudbine pa sam evo opstao i dan danas uvjeren da pojma neman o višem smislu života ali sam spoznao da sam perfektna budala.

Rano ustajanje ,rutinsko umivanje pred odlazak u zadimljeno brodogradilište puno dima, buke, čađi, iskri, varnica i željezne prašine je privedeno kraju sa mojim zapošljavanjem u jednoj luksuznoj vili sa 5 zvjezdica. Bilo je nekako ozbiljnije, svako jutro se peruckat,popravljat kosu i oblačit čistu odjeću što je bilo nužno za posa.
Fino i sterilno.Kao domar moja obaveza su bili svi kvarovi na električnim instalacijama, cijevima, aparatima, namještaju, kućanskim aparatima i kompjuterima... Svako jutro bi po dolasku u vilu obuka svoje radno odijelo koje je moglo bit sve osim prljavo. Nisam djelio garderobu sa ostalim zaposlenicima jer tamo u podrumu ,na kraju hodnika, iza lifta, kroz pogon za centralno grijanje je bila moja mala prostorija u kojoj je bio limeni sivi ormarić, radni stol sa mojim bilješkama i crvena pepeljara. Alat je bio čist, održavan i uredno složen po vrsti i broju. Prozor je bio visoko i ja bi ga znao malo odškrinit da izađe dim od cigareta,ali to bi radio jaako rijetko ili samo ako bi menađer doša kad bi me treba za nešto pa mi je gunđa i prigovara za dim. Na recepciji bi me svako jutro čeka komad papira di bi bio popis stvari koje bi trebalo riješit. Budući da je kvarova bilo jako malo jer su se skupe i kvalitetne stvari rijetko kada kvarile, nisan ima drugog posla posla nego malo pomest dvorište, podšišat grmlje ili zaljevat cvijeće. Uostalom volio sam to radit a i šiškanje biljki bi mi znalo donit sjetu , ah ti školski dani i te biljke :D .Radno vrijeme ,ali samo u početku bi mi bilo od 7 do kad hoću s tim da bar nešto uradim, švrljam brljam... Znao bi, mada mi to nije bila obaveza ponit torbe kad bi došli neki furešti i povest ih do njihove sobe. Zbog toga sam uvijek ima deviza u kovanicama. Naši ljudi bi rijetko kada ostavljali bakšiš jer valjda ne znaju za taj običaj,ili smatraju da se to događa samo u američkim filmovima. Ja bi dočeka goste malo sa strane bi staja ili sjedio na zidiću i procijenjiva po facama hoću li uletit ili ne. To su bili uglavnom poslovni ljudi. Neke velike firme bi svojim zaposlenicima plaćale 7dnevni boravak u vili.
Riječ "gnjus" je preblaga za većinsku klijentelu te luksuzne viletine. Ali me je bolio kurac za to, naravno a što drugo el.
Kad sam tek počeo radit bila je jedna crnokosa konobarica u kafiću koji je bio namijenjen i za goste koji nisu boravili u vili. Naravno ne lokalne smrtnike jer je piće bilo skuplje nego u ostalim birtijama di ti često sa pićem serviraju i otiske prstiju na čašama i tragove jeftine šminke. Konobarica je bila debeljuškasta i bilo je za očekivat da će brzo bit zamjenjena klasičnom copy/paste sisatom plavušom sa dubokim dekolteom. Tako da smo umjesto nariktane i brižne radilice dobili pokretni ukrasni inventar koji je imao više kompleksa nego pameti.
Ne moran ni spominjat da su je svi saljetali. Ja nisan ima potrebu za tim jer sam bio jedan od privilegiranih koji su se ležerno šetuckali iza šanka i sami sebi radili onu prvu kavu a i piće po mjeri. Ja sam bio kao mali duh te fensi šmensi vile. Izbjegavao sam glavne prostorije i dvorane di bi bio samo kad bi trebalo prominit žarulju ili nešto popravit na brzaka.
Zbog ne znam kojeg razloga glavni kuhar je dao otkaz pa su raspisali natječaj i moran reć da san vidio ono što je rijetkost u hrvatskoj a to je da nisu zapošljavali isključivo poznanike. Zapravo i nije neobično za mjesto u kojem riječ "mafija" dobiva ljepši prizvuk. Sa nečim moraš bit fin. Znamo svi da je profinjeno govno iz zlatne wc školjke često zamotano u božični ukrasni celofan. Kako god. Doša je drugi kuhar. Ubrzo sam primjetio tragove teških poroka na tom naboranom licu čovjeka koji je rijetko kada rekao ne bilo čemu osim društvenim normama. Odma smo se prokužili.
Stvar je tekla glatko. Znali bi ponekad pred kraj radnog vremena zapalit joint gore iza u vrtu pa bi sidili, pijuckali neki bezalkoholni koktel i cerekali se gostima. Svakome po zasluzi. Jebiga većina je bila uglavnom guzonje, manikiranih ruku i rumenih obraza. Ali bilo je i opakih faca koji su znali samo prespavat i rano ujutro zbrisat. često odu bez pozdrava samo bi bacili ključ-karticu recepcioneru i izgubili se još prije jutarnjeg cvrkutanja ptica. Takve bi nazivali "operateri" :D .
Dani su prolazili,tjedni, mjeseci, sve dok nas jednom novi direktor nije okupio u konferencijskoj dvorani i počeo se jadat sa riječima "ove godine smo imali pad od 33%..." sve bi bilo u redu da nije osuđujući pogled uputio na nas koji niti smo menađeri niti možemo imat utjecaj na to...
Još pamtim dan kada sam zatvorio vrata rukom a ne guzicom i u glavi mi je bila rečenica koju nisam izgovorio a bila je namjenjena tom novom direktoru "rđavu kurcu i dlaka smeta pa čak i tebi i tvojoj kurac ćelavoj masnoj glavurdi debeli jebonjo!"
Kuhar koji je bio otiša mi je ostavio svoj broj telefona da mu se javim u slučaju da odem iz vile. Naravno javio sam se....

:D

2 mjesec 2010 godine. pao je zadnji snjeg te zime i kako se počeo otapat u meni je rasla želja za slobodom. Nisan moga više podnosit manipuliranje i iskrivljivanje istine od strane ljudi koji su umno poremećeni. Psihološki vampiri. Vjerski fanatici sa jedne strane a sa druge glumci koji se pretvaraju da su vjernici nebi li na taj način stekli određene privilegije sa kojima bi mogli postavljat stvari u kući onako kako odgovara njihovom egu. Kršćanska kuća, komuna je jedno od najvećeg zla u kojem sam bio. Mene nije ujeba dop ujeba sam se sam i to što sam bio prisiljen otić tamo nebi li saznao koju riječ o njoj to je bilo nužno zlo. Da, nakon što sam vidio da će me spojit samo ako igram po njihovome potpuno sam odustao jer ja ne mogu glumit.
Bilo je jutro oko 10 sati. negdi 7 dan od kada sam prebačen u drugu fazu u kuću u zaprešiću. Magla se povlačila,a a vizija u mojoj glavi još više gorila. Bacio sam lopatu za snjeg, točnije odložio pored ulaznih vrata i krenuo do svog kreveta na gornji kat di sam polako počeo kupit stvari. Tip što je vodio kuću je polako ušao za mnom u sobu i sjeo na drugi krevet i šutio da bi nakon par minuta progovoerio "odlaziš ha?"
Odjeća mi je bila crna. Sve je bilo crno jer sam skupljao robu iz second hand dućana koji su imali u sekti. Čisto ležerno kad bi ubra neki komad crne robe odnia bi u svoj ormarić... Uglavnom ja sam iz nekog razloga imao svoj novčanik i dokumente u njemu tako da nisan mora ništa reć osim - doviđenja i sretno vam bilo.
Naravno sektaš je počeo nešto u stilu "nema ode sretno jer sve je božja volja" a onda se cinički nasmija.
Odma pored kuće je bila željeznička stanica. Nevjerojatno ali baš kao da služi samo za to. Na kolodvorćiću je jedan mulac metalac čeka vlak i pušio je pa se nisam dvoumio i žica ga duvan. Malo me opalila cigareta po glavi jer nisam pušio 3 mjeseca,osim skrivečki tamo u prvoj kući na granici sa slovenijom :D.
To je bilo to, odvažio sam se otić i prošvercat do Zagreba i tamo na onom željezničkom kolodvoru sam otiša do prve ruševine i u njoj ostavio (zbuksa) skoro sve stvari osim osnovnih. Sjeo sam na jedan zidić onako bez plana, bez para, bez cigara, bez krova nad glavom, bez prijatelja u gradu, bez posla, bez bilo čega što bi mi osiguravalo egzistenciju... Osjeća san se ko vanzemaljac. Bilo mi je svejedno na koju stranu krenit. Bio sam u blagom šoku. Težak 90 kila, polako rumen u licu i poletniji nego ikad u životu. Ne, nisam imao plan ali vizija je bila jaka, htio sam svoja 2 kvadrata mira, neki poslić dovoljan za preživljotku, kompjuter,električnu gitaru, psa i - ženu koju volim. Ovo zadnje je bilo pokretač najveći najvjerovatnije jače nego nagon za opstankom. Dakle to je to napravit ću podlogu za sve to dok je ona unutra. Nisam znao da je za nju bio dogovoren brak sa tamo nekim. Nisam znao puno toga. Prošlo je evo 4 godine stvar je jebeno drugačija i zbog ničeg ne žalim. Kao da sam završio prvi razred osnovne škole,a još jučer sam puzao.
Aj dobro treba uhvatit korak . Idem u radionu sad.

Svašta san proživljava ovih dana previše je toga. Kao da sam paraliziran. Zadnjih par dana je bilo hladno vani za popizdit pa sam prošli ponediljak otiša nać peru beskućnika jer znam mjesta di obitava u samom centru grada. Pero je čedin prijatelj ali ne može bit kod kikija jer je kiki puka prije 2-3 mjeseca kada mi je pokuša prodat priču da mu je dosta svega i da se oće skinit sa dopa jer tako više ne može.
Kikija sam tih dana viđa,dolazio je kod mene u radionu da malo radi,socijalizira se i planira male podhvate da bi u cjelini opet posta "normalan" Ipak kiki me je iskorištava do maksimuma tek posli san skužio,ali me baš bilo briga jer sve što sam napravio za njega to jest stan, napravio sam isključivo zbog čede. Napravio sam nešto što nije postojalo preko 5 godina u stanu u centru grada di je do sad iznešeno bar 5 mrtvih ljudi ,a hitna dolazi 2-3 puta godišnje jer se neki đaner predozira. Zadnji lik koji je umra je samo sjedio u gajbi i svi su mislili da kljuca, spava... dok nisu vidili modre usne i ugasili svu muziku da bi čuli jezivu tišinu. Kiki ima sud zbog toga ali ne zbog tog lika koji je umra nego zbog drugog što je kod njega umra prije godinu dana tako da mu je frka jer je prekršio uvjet.
U toj jazbini sam popravio elektroinstalacije i premostia vodu u kupaonu i napravio odvod na kadi, osposobio pipu za veš mašinu i promijenio špinu u kuhinji. Montirao sam wc školjku jer su preko 5 godina koristili rupu di je bila stara razbijena, dao sam mu kompjuter i lcd monitor, probio 2 rutera da ima internet, dao mu lcd tv. Sve s ciljem da se čedo može udostojit, oprat i skuvat nešto i prat. NE toliko on. Jer znao sam da me iskorištava. Sve sam to napravio jer mi je stvarno bilo usput od radione do doma.
Kiki je tada potira sve osim čede. Sada, ovih dana je jebački hladno bilo i kako sam već reka naša san peru na ulici u ilici u jednom haustoru (otvorenom) di spava na nekom kao madracu od kartona i zamotan u deku i vreću za spavanje. Pravi beskućnik, pravi stanar asfalta i blata, pokriven kišom i zamotan u vlagu. Malo se prepa kad san ga kucnuo po ramenu i reka pere amo kod mene. Bio je tu par dana. Bilo mi je jako teško gledat kako on sebi ostavlja čašu vina da ima ujutro za skinit krizu. Muka mi je bila od toga do te mjere da san otiša kod kikija dao mu neku pinku da ima i zamolia ga da primi peru samo kroz par dana da dođe prespavat.
Narkomani su đubrad i ja im ne vjerujem. Ali to je tako. Uostalom i ja sam bio đaner i tada sam vjerovao "Normalnima" ali sam svakodnevno lagao sam sebe.