Rano ustajanje ,rutinsko umivanje pred odlazak u zadimljeno brodogradilište puno dima, buke, čađi, iskri, varnica i željezne prašine je privedeno kraju sa mojim zapošljavanjem u jednoj luksuznoj vili sa 5 zvjezdica. Bilo je nekako ozbiljnije, svako jutro se peruckat,popravljat kosu i oblačit čistu odjeću što je bilo nužno za posa.
Fino i sterilno.Kao domar moja obaveza su bili svi kvarovi na električnim instalacijama, cijevima, aparatima, namještaju, kućanskim aparatima i kompjuterima... Svako jutro bi po dolasku u vilu obuka svoje radno odijelo koje je moglo bit sve osim prljavo. Nisam djelio garderobu sa ostalim zaposlenicima jer tamo u podrumu ,na kraju hodnika, iza lifta, kroz pogon za centralno grijanje je bila moja mala prostorija u kojoj je bio limeni sivi ormarić, radni stol sa mojim bilješkama i crvena pepeljara. Alat je bio čist, održavan i uredno složen po vrsti i broju. Prozor je bio visoko i ja bi ga znao malo odškrinit da izađe dim od cigareta,ali to bi radio jaako rijetko ili samo ako bi menađer doša kad bi me treba za nešto pa mi je gunđa i prigovara za dim. Na recepciji bi me svako jutro čeka komad papira di bi bio popis stvari koje bi trebalo riješit. Budući da je kvarova bilo jako malo jer su se skupe i kvalitetne stvari rijetko kada kvarile, nisan ima drugog posla posla nego malo pomest dvorište, podšišat grmlje ili zaljevat cvijeće. Uostalom volio sam to radit a i šiškanje biljki bi mi znalo donit sjetu , ah ti školski dani i te biljke :D .Radno vrijeme ,ali samo u početku bi mi bilo od 7 do kad hoću s tim da bar nešto uradim, švrljam brljam... Znao bi, mada mi to nije bila obaveza ponit torbe kad bi došli neki furešti i povest ih do njihove sobe. Zbog toga sam uvijek ima deviza u kovanicama. Naši ljudi bi rijetko kada ostavljali bakšiš jer valjda ne znaju za taj običaj,ili smatraju da se to događa samo u američkim filmovima. Ja bi dočeka goste malo sa strane bi staja ili sjedio na zidiću i procijenjiva po facama hoću li uletit ili ne. To su bili uglavnom poslovni ljudi. Neke velike firme bi svojim zaposlenicima plaćale 7dnevni boravak u vili.
Riječ "gnjus" je preblaga za većinsku klijentelu te luksuzne viletine. Ali me je bolio kurac za to, naravno a što drugo el.
Kad sam tek počeo radit bila je jedna crnokosa konobarica u kafiću koji je bio namijenjen i za goste koji nisu boravili u vili. Naravno ne lokalne smrtnike jer je piće bilo skuplje nego u ostalim birtijama di ti često sa pićem serviraju i otiske prstiju na čašama i tragove jeftine šminke. Konobarica je bila debeljuškasta i bilo je za očekivat da će brzo bit zamjenjena klasičnom copy/paste sisatom plavušom sa dubokim dekolteom. Tako da smo umjesto nariktane i brižne radilice dobili pokretni ukrasni inventar koji je imao više kompleksa nego pameti.
Ne moran ni spominjat da su je svi saljetali. Ja nisan ima potrebu za tim jer sam bio jedan od privilegiranih koji su se ležerno šetuckali iza šanka i sami sebi radili onu prvu kavu a i piće po mjeri. Ja sam bio kao mali duh te fensi šmensi vile. Izbjegavao sam glavne prostorije i dvorane di bi bio samo kad bi trebalo prominit žarulju ili nešto popravit na brzaka.
Zbog ne znam kojeg razloga glavni kuhar je dao otkaz pa su raspisali natječaj i moran reć da san vidio ono što je rijetkost u hrvatskoj a to je da nisu zapošljavali isključivo poznanike. Zapravo i nije neobično za mjesto u kojem riječ "mafija" dobiva ljepši prizvuk. Sa nečim moraš bit fin. Znamo svi da je profinjeno govno iz zlatne wc školjke često zamotano u božični ukrasni celofan. Kako god. Doša je drugi kuhar. Ubrzo sam primjetio tragove teških poroka na tom naboranom licu čovjeka koji je rijetko kada rekao ne bilo čemu osim društvenim normama. Odma smo se prokužili.
Stvar je tekla glatko. Znali bi ponekad pred kraj radnog vremena zapalit joint gore iza u vrtu pa bi sidili, pijuckali neki bezalkoholni koktel i cerekali se gostima. Svakome po zasluzi. Jebiga većina je bila uglavnom guzonje, manikiranih ruku i rumenih obraza. Ali bilo je i opakih faca koji su znali samo prespavat i rano ujutro zbrisat. često odu bez pozdrava samo bi bacili ključ-karticu recepcioneru i izgubili se još prije jutarnjeg cvrkutanja ptica. Takve bi nazivali "operateri" :D .
Dani su prolazili,tjedni, mjeseci, sve dok nas jednom novi direktor nije okupio u konferencijskoj dvorani i počeo se jadat sa riječima "ove godine smo imali pad od 33%..." sve bi bilo u redu da nije osuđujući pogled uputio na nas koji niti smo menađeri niti možemo imat utjecaj na to...
Još pamtim dan kada sam zatvorio vrata rukom a ne guzicom i u glavi mi je bila rečenica koju nisam izgovorio a bila je namjenjena tom novom direktoru "rđavu kurcu i dlaka smeta pa čak i tebi i tvojoj kurac ćelavoj masnoj glavurdi debeli jebonjo!"
Kuhar koji je bio otiša mi je ostavio svoj broj telefona da mu se javim u slučaju da odem iz vile. Naravno javio sam se....
Post je objavljen 26.02.2014. u 00:36 sati.