2 mjesec 2010 godine. pao je zadnji snjeg te zime i kako se počeo otapat u meni je rasla želja za slobodom. Nisan moga više podnosit manipuliranje i iskrivljivanje istine od strane ljudi koji su umno poremećeni. Psihološki vampiri. Vjerski fanatici sa jedne strane a sa druge glumci koji se pretvaraju da su vjernici nebi li na taj način stekli određene privilegije sa kojima bi mogli postavljat stvari u kući onako kako odgovara njihovom egu. Kršćanska kuća, komuna je jedno od najvećeg zla u kojem sam bio. Mene nije ujeba dop ujeba sam se sam i to što sam bio prisiljen otić tamo nebi li saznao koju riječ o njoj to je bilo nužno zlo. Da, nakon što sam vidio da će me spojit samo ako igram po njihovome potpuno sam odustao jer ja ne mogu glumit.
Bilo je jutro oko 10 sati. negdi 7 dan od kada sam prebačen u drugu fazu u kuću u zaprešiću. Magla se povlačila,a a vizija u mojoj glavi još više gorila. Bacio sam lopatu za snjeg, točnije odložio pored ulaznih vrata i krenuo do svog kreveta na gornji kat di sam polako počeo kupit stvari. Tip što je vodio kuću je polako ušao za mnom u sobu i sjeo na drugi krevet i šutio da bi nakon par minuta progovoerio "odlaziš ha?"
Odjeća mi je bila crna. Sve je bilo crno jer sam skupljao robu iz second hand dućana koji su imali u sekti. Čisto ležerno kad bi ubra neki komad crne robe odnia bi u svoj ormarić... Uglavnom ja sam iz nekog razloga imao svoj novčanik i dokumente u njemu tako da nisan mora ništa reć osim - doviđenja i sretno vam bilo.
Naravno sektaš je počeo nešto u stilu "nema ode sretno jer sve je božja volja" a onda se cinički nasmija.
Odma pored kuće je bila željeznička stanica. Nevjerojatno ali baš kao da služi samo za to. Na kolodvorćiću je jedan mulac metalac čeka vlak i pušio je pa se nisam dvoumio i žica ga duvan. Malo me opalila cigareta po glavi jer nisam pušio 3 mjeseca,osim skrivečki tamo u prvoj kući na granici sa slovenijom :D.
To je bilo to, odvažio sam se otić i prošvercat do Zagreba i tamo na onom željezničkom kolodvoru sam otiša do prve ruševine i u njoj ostavio (zbuksa) skoro sve stvari osim osnovnih. Sjeo sam na jedan zidić onako bez plana, bez para, bez cigara, bez krova nad glavom, bez prijatelja u gradu, bez posla, bez bilo čega što bi mi osiguravalo egzistenciju... Osjeća san se ko vanzemaljac. Bilo mi je svejedno na koju stranu krenit. Bio sam u blagom šoku. Težak 90 kila, polako rumen u licu i poletniji nego ikad u životu. Ne, nisam imao plan ali vizija je bila jaka, htio sam svoja 2 kvadrata mira, neki poslić dovoljan za preživljotku, kompjuter,električnu gitaru, psa i - ženu koju volim. Ovo zadnje je bilo pokretač najveći najvjerovatnije jače nego nagon za opstankom. Dakle to je to napravit ću podlogu za sve to dok je ona unutra. Nisam znao da je za nju bio dogovoren brak sa tamo nekim. Nisam znao puno toga. Prošlo je evo 4 godine stvar je jebeno drugačija i zbog ničeg ne žalim. Kao da sam završio prvi razred osnovne škole,a još jučer sam puzao.
Aj dobro treba uhvatit korak . Idem u radionu sad.
Post je objavljen 19.02.2014. u 07:18 sati.