Početak devedesetih... Utorkom u deset sati je na drugom programu državnog radija bila emitirana emisija koja se zvala "skrivene glazbe". On je tog dana ispižđen od licemjerja doša doma. Umoran od tuđih koraka uša je u svoju sobu da nastavi lutanje u vlastitoj sferi. Sjeo je u fotelju kraj stare komode i spustio jednu ruku na stol na kojem je bila bilježnica, razbacani zgužvani papiri, poluišarani listovi sa tragovima pepela i kave, zlatni pehar i srebrni svijećnjak ispod kojeg je ležala mala krpena lutka cirkuskog klauna sa prišivenim osmjehom. eh heh he he!!

fakin šit on aje bolesna,a i ova prije nje,a i skoro svi... nevjerojatno ali istino. ljudi su postali sami sebi bolest.

imam prostran krevet od milion kvadrata
što po njemu više gmižem to je hladniji
nikako stić do tog srca od zlata
u mračnoj sobi sve mi je gadniji

grčim se ko hijena i jecam kao dijete
ispod 3 deke presječen sam na pola
dio je od zaborava, a drugi od sjete
u mraku me demoni skidaju do gola

pa kud više ispod moje vrele kože
i zašto dublje sve do mog živog srca
nudim samo prazninu i šta se tu može
u kutku u mraku samo da ... polako kuca

Gadna je kriza. Treći dan počinje ona prava apstinencija kada ono što ti se godinama u glavi napajalo počme tražit po tijelu ostatke kojih više nema. Kao da ti milijardu mrava juri po kostima i svaki ima lagani korak ,ali vuče oštar žilet kojim ti siječe kosti po dužini. Ne to nije bol nego užas. Imaš osjećaj kao da hodaš na špagi iznad bezdana a prema dole te grabi i vuče sama agonija. A ono što je lijepo je to što si tada ipak na vrhu a gore je čist zrak pa duboko dišeš punim plućima nastojiš bit što opušteniji i polako počinješ eliminirat iz glave štetne elemente sjećanja na trenutke kada si bezglavo jurio za dopom i sakriva se po napuštenim kućama i haustorima kako bi se prasnuo preko vene pravo u mozak sve do emotivnog orgazma.
Žao mi što će ona morat to sve prolazit zatvorena u 4 zida. Već znam da će to bit najhladniji zidovi u njenom životu... Dobro ima još mjesec dana i MORA se počet skidat polako tako da muka bude kraća.

Nema ništa gore (ovi tren) od praznih snova to jest onoga šta nema ,ne nosi, aj aj avaj pa diću...Jutros rano je ona otišla. Ja i ona, nije to veza to je samo povezanost,to je samo privremeno, to znamo obadvoje. Čini mi se da ću za kratko vrijeme opet bit malo slobodniji nego inače. Kao prije par mjeseci. Nema nikoga,osim mene ,mog unutarnjeg glasa i nemira, grada, starih kuća,nekih tamo ulica i topli noćni zrak kad navrati ponekad. Ko dite san a dobro, znači iman vremena još, znači rastem kroz ovo vrijeme što je moje. Gajbu sam ormarom podijelio dva dijela, presječen sam na pola. Na stolu su 2 boce,jedna prazna,jedna na pola prazna i mala od 2 deca što san je pokupio u birtiji kad san bia neki dan sa knjižičarkom. Bila je kao i uvijek tužna samo što joj se tuga ovaj put preljevala iz oka. Skužila me je ,skužila me je da mi je pun kurac tuge što odaavno moje to i tuđe. Reka san joj da je dobro i da se ne smije gradit svijet u glavi iza paravana nedostižnih želja. Ona je dijete koje sanja neuzvraćenu ljubav još od svoje 17e godine od kada joj se nije vratila. A kaže dala je sebe a ja je pitam što zar očekuje da joj se sve vrati ....
Pušin winston,pijen kavu , obuću se još malo i umit pa vani na 3 stupnja (feels like 5)....Iden do radione moran nešto obavit. Pišen tek tako dragi moj blože...ah što se može...što se može...

Ova kuća na jednom katu ima 3 kupaone. Arhitekt je bio veseo toga dana,valjda mu se rodilo dijete. Neman pojma ja sam samo iznajmio "gajbu" mada je sam naziv "gajba" luksuzan :D . Znam bit jako zapušten. Pada mi pepeo po tipkovnici a ja samo puhnem da ode uvijek u istom smjeru. Fino je jer ulazi sunce kada ga ima. Malo me iritiraju rešetke na prozorima,ali donicu ja list pile za željezo pa ću ispilat punat di je vareno tako da se može razmaknit i eventualno izac vani kroz prozor, polako mic po mic bit by bit. Jutro je pijen kavu ,pušim. Jednolična buka ventilatora na kompu gospodari prostorom. To je u ovih mjesec i kusur dana postala zvučna kulisa male garsonjere blizu centra grada.



Na krevetu sam sjedim na rubu,kuckam a ona skoro nečujno diše iza mene,leži, spava. Kaže da je ovo mjesto na kojem se može odmorit. Majka je 2 djece. Upoznao sam je tako što mi je donila komp na servis. Stajala je kraj mene, osjetio sam i čuo heptanon. Predvidiva priča,predvidivi pokreti tijela...sve predobro poznato. Samo sam pomislio šteta lipe cure. Čuli smo se posli na telefon i našli i izašli i jebiga zabrljali smo. Nije stvar u tome što ona ima tipa i što je taj tip u zatvoru,nego to što ona za manje od mjesec dana ide u zatvor na 4 godine... Ja je mogu vidit,ja je ne mogu vidit kada je sređena. Jedino što volim je ona,bistra prvih sat-dva ujutro kada nije proradio heptanon... Govorin joj da ce joj bit teško kada ode u zatvor jer tamo te ne dozivljavaju ako si narkoman tako da joj je bolje da se spusti i pripremi za to,spusti i pripremi za to jer će je sivi zidovi ćelije udarit u razum, u nervni sistem koji će se zaledit od straha i šoka.
neka se spusti i pripremi za to.
neka se prizemlji...

Nisam lažljivac niti mrvicu drugačiji od svih ostalih muških svinja. Kroz život sam prolazio sa dosta boli i puno shvaćanja. Neka uvjerenja ne mogu prihvatit niti sam,ali osjećam da to tako više ne ide. Nisam umoran od života,ali od takvih stvari da. Kada sam spoznao što znači "lagat samog sebe" svijet je zablistao i postali su mi puno jasniji ljudi oko mene. Svi ljudi koje sam ignorirao a i ljudi koje sam cijenio.
Kada sam shvatio unutarnje vrijednosti prestao sam planirat valike stvari i posvetio se malim sitnim,rekli bi mnogi beznačajnim stvarima koje bi me kada bi ih se dokopao ,nekako oživjele i potapšale po ramenu i dale blagoslov i zalet za ostvarivanje onih malo većih. Sve to popločano na novoj duhovnoj stazi. Sve ima svoj tijek, kako život tako i razumijevanje. Nije me dotukla ovisnost o heroinu, dotukle su me posljedice. Platio sam cijenu i iščupao se. Bilo je kao da se izvlačim iz pukotine u stijeni,oštrih rubova koji se stežu oko mojih grudi i otvaraju mi trbuh,dole ravno prema dole. Znam da sam znao stat i sačekat da se krv zgruša prije nego bi napravio još jedan trzaj sve dok napokon nisam osjetio kako mi hladan vjetar dodiruje lice a blagi ugodni trnci se spuštaju niz vrat i preko golih leđa. Tada, to što sam spoznao još uvijek mi ponekad kako se čini kaplje sa vrha jezika dole na zemlju.