Nema ništa gore (ovi tren) od praznih snova to jest onoga šta nema ,ne nosi, aj aj avaj pa diću...Jutros rano je ona otišla. Ja i ona, nije to veza to je samo povezanost,to je samo privremeno, to znamo obadvoje. Čini mi se da ću za kratko vrijeme opet bit malo slobodniji nego inače. Kao prije par mjeseci. Nema nikoga,osim mene ,mog unutarnjeg glasa i nemira, grada, starih kuća,nekih tamo ulica i topli noćni zrak kad navrati ponekad. Ko dite san a dobro, znači iman vremena još, znači rastem kroz ovo vrijeme što je moje. Gajbu sam ormarom podijelio dva dijela, presječen sam na pola. Na stolu su 2 boce,jedna prazna,jedna na pola prazna i mala od 2 deca što san je pokupio u birtiji kad san bia neki dan sa knjižičarkom. Bila je kao i uvijek tužna samo što joj se tuga ovaj put preljevala iz oka. Skužila me je ,skužila me je da mi je pun kurac tuge što odaavno moje to i tuđe. Reka san joj da je dobro i da se ne smije gradit svijet u glavi iza paravana nedostižnih želja. Ona je dijete koje sanja neuzvraćenu ljubav još od svoje 17e godine od kada joj se nije vratila. A kaže dala je sebe a ja je pitam što zar očekuje da joj se sve vrati ....
Pušin winston,pijen kavu , obuću se još malo i umit pa vani na 3 stupnja (feels like 5)....Iden do radione moran nešto obavit. Pišen tek tako dragi moj blože...ah što se može...što se može...
Post je objavljen 11.01.2014. u 08:52 sati.