Kišno je jutro. Meni su jutra najbolja kada sam sam u svojoj jazbini miran i staložen. Ma daj ja sam većinom miran i staložen. Blagi valovi depresije šta me opale svako toliko nisu dovoljno jaki da me sruše. Jebiga takav sam bio i ostao. Vjerojatno je stvar u odbacivanju kako svega tako i straha koji ne postoji. Glupost :-)

Neki dan san iša na koncert goribora... tek san na koncertu shvatio koliko mi se nije dalo ić i koliko..skoro sam požalio ,ali nema veze bit će još svirki. Ovo je slika te noći. To je zadnji puni mjesec tek prošlog ljeta. Mabone. Bio sam na okupljanju paganskom ,ali nakon svečanosti sam otiša jer nisan ima dugi rukav i bilo mi je hladno u šumi a nije mi se pilo vino :D
Kako god dobro je. Evo kiša pada. Dobro je. Neman kišobran. Dobro je.

ako sam preživio pakao ako sam posli svega toga ostao i postao drugačiji i odlučan u svojim namjerama za promjenom i sačuvao viziju u glavi i srcu. ako nakon svega ja mogu potpuno sam mirno šetat nepoterećen ulicama i da me tada boli briga za sve jer znam zaboravit, volim male stvar i imam snage za svaki korak i držim do principa i nedam nevolji na sebe zašto me prokleto tako proganja potreba da mi treba netko. zašto unatoč svoj slobodi koju imam na svim stazama ispred sebe i svim mogućnostima koje život pruža ja tvrdoglavo priželjkujem još jedan korak tik do moga da skupa sa mojim hoda. nije li to kontradiktorno slobodi koju osjećam? di je tu smisao? jesam li težak? jesam li kompliciran? Zašto je komplicirana jednosravna stvar a ne želim i neću dalje komplicirat.Tu sam jednostavan i odlučan.

ne razumiješ tugu ako nisi tugovao. ne razumiješ nerazumijevanje ako nisi posve razumio neshvaćanje. ne prepuštaš se sudbini ako nisi siguran u svaki korak koji napraviš. Umoran postaješ tek onda kada ti srce počme odoljevat pred naletom dvojbi jer glavom više ne možeš razmišljat kada je prazna. sve je unutra ,ali hajde ti to dohvati mulac!

Moj se problem odavna u narodu zove "ljubav". Takvo stanje karakterizira osjećaj privrženosti, odnosno zajedništva. Prije par mjeseci sam se zaljubio i da ne pričam o tome sada, mogu samo reć da sam nakon te predivne "afere" ostao prazan i teško mi je zapravo ne usuđujem se više pružat ruku na slične relikvije... Na tu frišku tek procvjetalu tvorevinu zajedništva ja sam stavio crni svileni plašt zaborava. I koliko god da mi je vrijeme pokazalo nove vidike, i koliko god ja ne razmišljam o izgubljenom, još uvijek sam osakaćen i to debelo jer sam dao ogroman dio sebe u to. Previše, više od cijelog mene. Bilo je šta je bilo,ali ostaje pitanje Kakve se to igre igra nešto sa mnom? To nešto me je iz svega izvuklo? Je sigurno,ali postoji li pouka? Dabome da postoji pouka. Pouka je ona tiha jedva dešifrirana poruka koju mi mic po mic bit by bit, donosi svako novo svitanje u kojem se bujavascript:%20void(0);dim miran i tih i slušam prvu buku grada i dišem preostalu svježinu iz tek završene noći dok pijem crnu kavu i pušim. Pouka je pec pec! ljubav je nauka, ljubav je kemija. Premlad sam da pričam o njoj, greška je pouka,a skup svega je znanje... ja znam malo a puno sam živio. Fakju!

brišem se od samoće
cijedim život gorak
presječen sam na pola
i važem svaki korak


tražim smisao u nestajanju
tražim novi pogled
biram ludost da zaboravim tugu
i ne treba mi dvogled

puno mi dolazi , dani mi šetaju a ja kroz njih prolazim.

Jasmina sjedi često sa nama u parku. Malo je debeljuškasta,plavuša. Ima malo škembe i sise joj stalno ispadaju pa ih popravlja.Ja san joj više puta reka kupit grudnjak, ali pošto ne znan di i kako, dao san joj svoju crnu majcu samo da ne šeta sise po gradu jer i ja sam privlačim poglede svojom pojavom i toga sam svjestan, a kamoli ne sa njom kada je negdi sretnem i stanen na kantunu. Naravno drugi dan nije imala tu majcu. Jer ona je ono što se u narodu zove - nevolja. Svako žensko sa isturenim sisama među ljudima niskog morala i strasti prije ili poslije uzrokuje nevolju. Prije neki dan san ajde ajde na njen nagovor pristao da ona dođe do mene u gajbu pit pivo. Došla je,ali odvojeno od mene. Da je neko ne vidi kaže mi na telefon. Sidili smo na taraci i pričali. Sa njom je teško uhvatit kontinuitet ali nekako se da razgovorom složit mozaik malo drugačiji od standardnog. Ja sam pijuckao crno vino a ona pivo. Pala je noć. Počela se izmotavat i pipkat me dok sam punio cigarete duhanom koji mi je dao šef kao da probam pa će mi nabavit ako je dobar jer kao manje je štetan za moj ujebani organizam i istrošena pluća. Bio san malo pripit. Ostavio san makinjicu, malčice pojačao radio na kojem je divnog li čuda svirala alternativna glazba pa se okrenuo i prošao joj rukom kroz kosu. Bilo je nešto drugačije.
Nešto je nedostajalo. Pogledao sam je u oči i taj njeni dobro uvježbani kurvarski pogled lake žene me je lišio svakog osjećaja strasti i ugasio požudu koja se upalila ne jedan sekund u mojim grudima nakon poljupca. Poljubio sam je u vrat ,ispod uha i ona je počela kružit jezikom po mojim usnama. Pusti me u kurac reka san joj dok san se usta i oša pišat. Kad san se vrati ima san šta vidit već je bila gola na mom krevetu...

Sve što me prožimalo prije ostalo je isto. Sve što me inspirira nije promijenilo oblik ni boju niti miris. Ja i dalje čekam drugačije ispunjenje i kroz to vrijeme na padam na koljena moleći za oproštaj. Znam da postoji zajedništvo tamo negdje pa ajmo reć iza tamnih brda na sjeveru baš da eto kažem da se izrazim tako kao neumorni sanjar dječak što u osnovi ja i jesam mada imam 37 godina.

prihvatio sam krivicu. prihvatio sam gubitak i platio cijenu vlastite gluposti i nemara. i to više puta. ovaj put sam sebi glumim da ne znam u šta san srlja. a znam da sam tragao za zajedništvom. pokucao na kriva vrata i na meni je da zaboravim. no što jebemu što ako je ta kako da kažen iskra zajedništva prvo zasjala u mojoj glavi ludoj. Što ako što ako? svijet koji je oko mene nema pretjerano veze sa mojom glavom i što se mene tiče može se srušit. imam svoju ravnu liniju.
toliko toga sam spuštao na srce i sve je ostalo na njemu. sve. ovo jutro se pitam. pa dobro koliko toga još moram prihvatit? di je svemu tome kraj? sa koliko se još stvari trebam pomirit? uostalom da li sam se mirio sa pravim stvarima? postoje li neke drugačije vrijednosti na ovom svijetu na ovoj maloj osamljenoj planeti? čitam, gledam, kažu da postoje.tu je negdje taj vječni duh. I opet sam kamen i opet sam kao trava ovo jutro, svjež u rosi okupan i obljeva me osjećaj kojeg jako dobro znam i nije da mi je drag ali znam ovaj put još i prije nego me cijelog potresle da i on mora proć. trebam se doobro prizemljit. presječen sam na pola i neka mi sva prepuštanja stvarima za koje sam smatrao da imaju značaj budu škola. tek razred od neke velike nauke za koju se nadam da će jednoga dana postat bezvrijedna jer kako stvari do sada stoje - trčao sam za krivim, žudio sam za praznim dodirima i vrijednostima. ovo su, već pomalo umorni koraci razjarenog uma. prate ritam srca što kuca u tijelu koje više ne poznaje granice bola.