Moj se problem odavna u narodu zove "ljubav". Takvo stanje karakterizira osjećaj privrženosti, odnosno zajedništva. Prije par mjeseci sam se zaljubio i da ne pričam o tome sada, mogu samo reć da sam nakon te predivne "afere" ostao prazan i teško mi je zapravo ne usuđujem se više pružat ruku na slične relikvije... Na tu frišku tek procvjetalu tvorevinu zajedništva ja sam stavio crni svileni plašt zaborava. I koliko god da mi je vrijeme pokazalo nove vidike, i koliko god ja ne razmišljam o izgubljenom, još uvijek sam osakaćen i to debelo jer sam dao ogroman dio sebe u to. Previše, više od cijelog mene. Bilo je šta je bilo,ali ostaje pitanje Kakve se to igre igra nešto sa mnom? To nešto me je iz svega izvuklo? Je sigurno,ali postoji li pouka? Dabome da postoji pouka. Pouka je ona tiha jedva dešifrirana poruka koju mi mic po mic bit by bit, donosi svako novo svitanje u kojem se bujavascript:%20void(0);dim miran i tih i slušam prvu buku grada i dišem preostalu svježinu iz tek završene noći dok pijem crnu kavu i pušim. Pouka je pec pec! ljubav je nauka, ljubav je kemija. Premlad sam da pričam o njoj, greška je pouka,a skup svega je znanje... ja znam malo a puno sam živio. Fakju!
Post je objavljen 22.09.2013. u 22:42 sati.