Strah- the enemy
Danas ću vam pričati o svojim strahovima.
Točnije o onim najskrivenijim nemanima koje iskaču u trenutku kad to nije nimalo poželjno i tjeraju vas na neodgodiv uzmak.
STRAH br. 1- pauci i ostali člankonošci
-počela sam ih se bojati još kao sasvim mala djevojčica. Naime, ne znam koliko vas se još sjeća 80-tih i onih strašnih ljigavaca u obliku pauka. Uglavnom, tu igračkicu se trebalo zavitlati sa udaljenosti od 2-3 m i baciti prema zidu kako bi ostala zalijepljena. Ponekad je čak pod utjecajem gravitacije počela puziti po glatkoj površini prema podu pa je zaista izgledala kao živ pauk. Elem, jednog dana sam bila u kuhinji i kroz prozor gledala kišovit dan, kad sam odjednom začula prasak iznad glave. Kad sam podigla pogled, prema mom licu je trzajući puzilo to odurno čudovište. Nije bilo važno što su me sestre i prije plašile istim. Valjda je bio bitan taj element iznenađenja. Vrisnula sam i pobjegla u sobu dok su suze špricale oko mene. 
Drugi razlog je taj što sam jednom na moru imala bliski susret sa ŽIVIM paukom veličine moje glave.
Bilo je to na jednom od naših slikovitih otoka.
Predvečerje, šum mora na stijenama, miris borova….. Nije mi se dalo ići okolo po putiću do kuće, nego sam presjekla po kozjoj stazici kuda sam oduvijek trčkarala do plaže i natrag. Stazica se nalazila na strmini i bila je okružena grmljem i visokim travama i nisu je često koristili. U onom sumraku sam se strmeknula niz obronke, onako dječje bezbrižno. Nisam stigla primjetiti da je poprek puta velika paukova mreža i da je u sredini ogroman žuto-crni krakati člankonožac odlučio prespavati. Inercija me ponijela i svom brzinom sam se zaletila kroz sredinu. Čuo se samo prodoran vrisak
i nakon toga sam zanijemila na dan i pol. Moja sestra je dotrčala sva u panici i odnjela me u kuću. Kasnije me tješila da se pauk toliko prepao mog vrištanja da je skočil prek litice u more.
Nije mi bilo smiješno.
STRAH br. 2- visina ( ali to ne uključuje strah od letenja
)
- ne sjećam se kako ni zašto, ali visina se bojim od kad znam za sebe. Naime, svaki put kad se vozim u liftu visoke zgrade pokušavam ne misliti na ponor ispod sebe. Ali svako racionaliziranje prestaje kad pogledam kroz prozor ičega što je više od 1. kata.
Dragi mi se znal drapat od smijeha kad bi mu došla doma u posjet i kad bi se malo povukli u osamu balkona. Procedura izlaženja je bila sljedeća:
-otvoriti vrata i ne gledati u ponor ispod.
-jednu ruku omotati oko kvake
-drugu ruku ispružiti i ne gledati dolje
- ispruženom rukom dotaknuti gelender u isto vrijeme se diveći ptičjoj populaciji.
- pustiti koju suzu i zaželjeti da se možeš povući (uzalud, On je već na pol izašao van)
- iznenada se sjetiti da ste nešto zaboravili u sobi i brzinom zvuka ispariti iz Njegovog vidokruga.
Nakon dugotrajnog uvjeravanja da balkon stoji na istom mjestu već desetljećima i da je susjed od 120 kila po njemu znal skakat na proslavama uz zvuke poskočice, skupila sam hrabrost i izašla van, priljubila rit uz zid i ponovo se divila gore spomenutoj ptičjoj populaciji.
Ipak, uz svestranu pomoć Dragoga 
, uspijevam se nekad, malčice osloboditi tih strahova. On je postao glavni terminator kukaca u našem domaćinstvu i uglavnom ukloni uljeze čim ih vidim. A što se tiče visine, planiramo kupiti prizemnicu.
Čisto zato da susedi ne slušaju moje vriskove svaki put kad budem prala prozore.
Dragi čitaoče
nadam se da sam ti ubila par minuta vramena i utješila te da nisi sam u svojim strahovima.
Najbolje nas opisuju stihovi: "kolko nas ima.........."
