|
|
Bush u Zagrebu, Bush iz Zagreba - reakcije medijskog spielschula
05.04.2008., subota
Evo nekoliko mojih – manje, više nepovezanih - opservacija o posjetu Georgea Busha Zagrebu te hrvatskim reakcijama na njega.
1. Posjet je prema jednoj anketi pozdravilo 68 posto ispitanika. Više od pedeset posto kaže da im se ne sviđa američka vanjska politika. 46 posto Georgea Busha smatra lošom osobom.
To je, usudio bih se reći, za Georgea Busha i Sjedinjene Države izvrstan rejting. U dobrom dijelu svijeta protivljenje američkoj politici i osobi samog predsjednika je znatno veće i znatno glasnije.
Hrvatska je u stvari – ako je suditi po ovoj anketi, a i po tijeku Bushova vrlo dobro organiziranog državnog posjeta - izrazito pro-američka zemlja.
(Naravno, rezultati ankete imali bi više smisla kada bi se analizirali u svjetlu sličnih podataka iz vremena kada je Hrvatsku posjećivao Vladimir Putun, Janez Drnovšek ili svojedobno Sulejman Demirel. Što su o njima mislili hrvatski građani? Ili pak što su mislili o domaćinima hrvatskog predsjednika kada je posjećivao Francusku, Kubu ili Libiju. Ili još bolje, čijem bi se posjetu Hrvati zaista veselili? Kojeg bi stranog državnika zaista željeli vidjeti kao gosta? Za kojeg bi bili spremni stajati u 'prometnom krkljancu' satima, i reći – evo možemo čekati još dva puta toliko, baš nas briga za snajperiste po krovivima, samo da si ti nama došao?)
Mene najviše fascinira razmjerna popularnost predsjednika Sjedinjenih Država u zemlji u kojoj o njemu nije objavljen gotovo niti jedan analitičniji, a kamoli pohvalan članak ili televizijski prilog. Kada je George Bush u pitanju, u Hrvatskoj je vladalo pravo jednoumlje. Do 11. rujna 2001. prikazivan je isključivo kao tatin sin ili budala. Nakon toga – kao opasan tip, zločinac i terorist.
(Netko će mi možda reći da pretjerujem. Priznajem, list Vijesnik uglavnom nije tako pisao o Georgeu Bushu. Čitate li Vijesnik?)
U atmosferi medijskog spielschula kakva već vlada u Hrvatskoj, George Bush nastanjuje isto medijsko sazviježđe kao i Paris Hilton ili Britney Spears. 'Da vidimo što je taj danas napravio?!' – to je otprilike bio novinarski pakung svake vijesti o američkom predsjedniku. (Kolega iz Glasa Amerike koji je izvještavao o posjetu američkog predsjednika Zagrebu mi je upravo rekao da su u medijskom centru okupljeni novinari svako pojavljivanje Georgea Busha na televizijskim ekranima dočekivali smijehom.)
I sad taj čovjek, koji je Hrvatima sustavno bio opisivan kao klaun odgovoran za sve loše što se u posljednjih osam godina u svijetu dogodilo – od globalnog zatopljavanja pa do globalnog prisluškivanja, od Abu Ghraiba do pada dionica na lokalnoj burzi – dolazi u Zagreb.
I što se onda dogodi? Ispadne da mainstream medijima - koji su se sve do jučer Bushu ili izrugivali ili su ga demonizirali – zapravo jedino vjeruju Vesna Teršelić, Vili Matula i stotinjak 'bubnjara'. Nakon što se novine izrazito napumpale navodnu važnost 'AntiBush manifestacija', čini se da je više Zagrepčana u petak stajalo u krkljancu pred semaforom na Savskoj nego što ih je bilo na prosvjedima na Cvjetnom trgu.
2. U želji da ipak, pred posjet američkog predsjednika, narodu olakšaju gutanje navodno teškog zalogaja, neki su predstavnici novinskog 'komentarijata' iz petnih žila naglašavali 'korist' za Hrvatsku. (Slično se pisalo i kada je u Zagreb došao predsjednik Izraela. Otprilike, 'mi smo s vama prijatelji, zato jer se nadamo da ćemo od toga imati koristi' – ne zato što, možda, imamo nešto zajedničkog ili zato što težimo sličnim stvarima. Gost kad to pročita možda pomisli – hm, zanimljiva logika.)
Netko je negdje napisao da dolazi 'gazda'. George Bush je zaista strašan gazda. Prije četiri-pet godina, pitao je da li bi Hrvatska bila voljna izuzeti američke vojnike od jurisdikcije još neosnovanog Međunarodnog kaznenog suda. Pitao je da li bi Zagreb u Irak mogao poslati vojnike. Rečeno mu je da se to ne može. Par godina, odnosi Washingtona i Zagreba bili su nešto lošiji. Lokalni su političari imali prilike barem na nečemu zacementirati popularnost. I onda je sve bilo zaboravljeno. Što se tiče navodnog Bushovog 'gazdovanja', dobar je primjer i grčko blokiranje članstva Makedonije u NATO savezu. Kako se u NATO-u, odlučuje konsenzusom, tu 'gazda' nije mogao ništa iako je Washington želio da i Makedonija sada postane članica NATO saveza. Grčka - zemlja koja čini mi se ne sudjeluje niti u jednoj misiji NATO saveza - lijepo je profurala svoju imbecilnu opsesiju i nikome ništa.
3. Činjenica jest da je George Bush nepopularan i kod kuće i u inozemstvu. Nepopularan je i u mom domu. Međutim, meni dugo vremena nije, moram priznati, bila jasna instinktivna antipatija koja u Europi postoji prema tom čovjeku. Nije valjda sve mondeno pozerstvo? Naravno, Bush je donio niz odluka koje su se pokazale pogrešnima i lošima. No, mislim da je jedan od razloga za njegovu izrazitu nepopularnost u Europi i ovo: on ponekad postupa onako kako bi dobar dio europskih državnika i europskih naroda želio postupati, a ne može. George Bush 'solira' kada misli da je to u interesu njegove zemlje. 'My way or highway' – ovako se otprilike može opisati rezoniranje američkog predsjednika kada je u pitanju Irak, njegova najsudbonosnija odluka (o tome kada ne 'solira' – Iran, Sjeverna Koreja, Afganistan, ili kada u Africi postupa izrazito humanitarno – manje se piše). Tako su se europski državnici ponašali prije pedeset ili stotinu godina (pada na pamet Charles de Gaulle; takve je želje gajio i Franjo Tuđman), no 'konsenzualna', u integracije posve uronjena Europa takav stil smatra opasnim.
4. Američki je predsjednik u inozemstvu nepopularan, no vole ga – ili bi ga trebali voljeti – oporbeni političari. Bushovi prijatelji, piše komentator Washington Posta Dana Milbank, u pravilu brzo gube na izborima. John Howard u Australiji, Jose Maria Aznar u Španjolskoj, Silvio Berlusconi u Italiji. Tony Blair odustao od još jednog mandata. Vlade u Poljskoj i Japanu također 'pale na izborima', među ostalim i zbog podrške Sjedinjenim Državama.
Iračka je 'Koalicija voljnih' postala udruga umirovljenika – piše Milbank. Čitam da su u skladu s tim neki hrvatski političari strateški izbjegli pojavljivanje s američkim predsjednikom. Hoće li to pomoći njihovim karijerama, vidjet ćemo.
|
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.