|
|
Moja tri dolara za novog predsjednika
10.03.2008., ponedjeljak
Formular za prijavu saveznog poreza sadrži rubriku koja – ako želim - usmjerava tri moja dolara za financiranje izbornih kampanja predsjedničkih kandidata.
Ja uvijek velim 'može, ajde, kad je bal nek' je bal – plaćamo i gore stvari'.
Međutim, poput mene je rastrošno tek oko deset posto od 130 milijuna individualnih američkih poreznih obveznika. Ostalih 90 posto – valjda u pogrešnom uvjerenju da će državi morati platiti tri dolara više, a možda i iz vlastita 'filozofskog' uvjerenja – odlučuje da političkim kandidatima ne udijeli niti ta tri dolara.
Iako se Amerika u načelu trudi da 'državnog novca' bude što manje, od 1976. do 2000., svi su predsjednički kandidati koristili javni novac, s pripadajućim ograničenjima na trošenje privatnih donacija. Kako piše Robert Lenhard, bivši čelnik Savezne komisije za izbore, korištenje javnog novca za financiranje izborne kampanje predsjedničke kandidate u velikoj mjeri 'oslobađa' najtežeg dijela svog posla, moljakanja privatnih donatora da im daju novac. Naime, ako se uzme javni novac, ne smije se trošiti najveći dio privatnih donacija, pogotovo onih najvećih. S druge strane, izborni propisi ohrabruju primanje manjih donacija od građana, do 250 dolara, te za svaki tako primljeni dolar, kandidat od države dobije drugi.
Na šest predsjedničkih izbora između 1976. do 2000., piše Lenhard, tri puta je pobijedio aktualni predsjednik, tri puta izazivač, što ukazuje da sistem javnog financiranja predsjedničkih izbornih kampanja utječe na kompetitivnost .
Na ovogodišnjim predsjedničkim izborima, u stranačkom kandidacijskom postupku svaki predsjednički aspirant ima pravo na 50 milijuna dolara iz državne blagajne. Nakon toga, na nacionalnim izborima za Bijelu kuću, dva kandidata mogu potrošiti svaki po 85 milijuna dolara državnog novca.
Barack Obama i John McCain prije nekih šest mjeseci nisu bili svjesni koliko će uspješne biti njihove predsjedničke kampanje te su najavili da će svoje kandidature financirati javnim sredstvima.
Sada im je žao i pokušavaju se nekako iskoprcati iz takvog aranžmana koji im prilično ograničava trošenje. Naime, uzimanje državnog novca neka je vrst 'jednostranog razoružavanja', na što neće pristati niti jedan konkurentniji predsjednički kandidat.
Primjerice, u posljednjoj predsjedničkoj kampanji, George Bush i John Kerry su se odrekli državnih novaca te su samo u kandidacijskom postupku, na stranačkim izborima koji prethode nacionalnima, potrošili 500 milijuna. Zajedno, otprilike, pet puta više no što bi smjeli potrošiti da su koristili javna sredstva.
Obama i McCain – obojica inače, na riječima, veliki neprijatelji lobista - su u privatnim donacijama, u posljednjih pet mjeseci, prikupili više od 150 milijuna dolara. Zanimljivo je da su im najviše novca dali 'mali' donatori, građani koji šalju po 20, 50 ili 100 dolara - populacija koji će im možda, vjerojatno (?), slati još novca jer nisu dosegli zakonsko ograničenje od 2300 dolara koliko se, po izbornom ciklusu, može pokloniti političkom kandidatu.
Kolumnist dnevnika Washington Post Richard Cohen zalaže se za javno financiranje izbornih kampanja te kritizira 'nimfomanijsku potrebu američkih političara za novcem'. Članu Zastupničkog doma Kongresa, koji na izbore izlazi svake druge godine, za kampanju je potrebno oko milijun i tristo tisuća dolara. Senatoru, kojeg izbori čekaju svakih šest godina, nešto manje od deset milijuna dolara.
'Većina tog novca dolazi od lobista. Zato kongresmeni i počinju skupljati donacije već sljedeći dan nakon pobjede na izborima. Zato radni tjedan u Kongresu i traje tri dana. Zato se puno praznuje, zbog kontinuiranog fundraisinga' – piše Cohen. On navodi primjer nekog svog poznanika, lobista, koji tijekom washingtonske 'sezone' fundraisinga tjedno dobije pozivnice za 50 do 60 događaja te vrste na Capitol Hillu. Često mu se – piše Richard Cohen – dogodi da i puki eye contact s nekim senatorom ili kongresmenom, koji stoji na drugom kraju dvorane, vodi do neizbježnog e-maila sljedećeg sadržaja – 'ajmo malo love, molim lijepo.'
Ken Silverstein u časopisu Harpers piše da Savezna izborna komisija navodno vrlo ležerno prati kako političari točno troše novac od donacija. Nedavno je jedan član Zastupničkog doma kažnjen zato jer je novcem iz svoje izborne blagajne platio osobnog trenera.
Jeffrey Birnbaum, stručnjak Washington Posta za washingtonsku lobističku scenu, opisuje zbog čega su američkim političarima lobisti toliko važni. Američka turistička zajednica - ugostitelji, hotelijeri, sektor zabavnih parkova, rent-a-car usluge i s njima povezani financijsko-investicijski kompleks – poželjeli su da joj Kongres financira marketinšku kampanju u inozemstvu, kako bi u Ameriku došlo više stranih turista.
Kako 'izlobirati' tih 200 milijuna javnih dolara, za poslovnu granu koja ima dovoljno vlastita novca, u situaciji kada američka vlada zapravo želi smanjiti broj stranaca koji ulaze u zemlju?
Ne samo izravnim davanjem donacija ili 'donacija' (još uvijek nam je u sjećanju lobist Jack Abramoff, koji sjedi u zatvoru zbog davanja mita), već strateški zamišljenom promotivnom kampanjom koja političarima prvenstveno pruža informacije, s određene točke gledišta, koje im pomažu kada trebaju odlučiti kako će glasati. Turistička je industrija za lobiranje na Capitol Hillu u ovom slučaju angažirala britansku istraživačku firmu Oxford Economics da prouči koliko druge zemlje troše na promicanje turizma. Washingtonska anketarska firma RT Strategies provela je istraživanje o tome misle li stranci povoljnije o Americi nakon što su je posjetili kao turisti. Firma BKSH & Associates proučila je načine na koje bi Kongres mogao financirati promotivnu kampanju američkog turizma u inozemstvu, a da to najmanje šteti njegovim članovima. Firma Fleischman-Hillard bila je zadužena za odnose s medijima.
Inače, prema članku Jeffreya Birnbauma, ovaj je lobistički projekt tek manjim dijelom uspio – doveo je do izvjesnog ublažavanja postupka za izdavanje turističkih viza te do najave da će se estetski uljepšati imigracijski šalteri na aerodromima, kroz koje pri ulazu u Ameriku prolaze turisti. Travel Promotion Act 2007., koji još nije usvojen, predviđa da privatni sektor za reklamu američkog turizma u inozemstvu sam odvoji oko 100 milijuna dolara, a vlada će tome dodati vlastitih 100 milijuna, koji će se namaknuti od pristojbi koje plaćaju stranci iz zapadnih zemalja, jer im nije potrebna viza.
I to je to?! Zašto Disney uopće plaća lobiste? Lobiranje je 'work in progress', za privatni sektor razmjerno jeftina aktivnost koju se ne smije zanemariti - piše Jeffrey Birnbaum. On navodi primjer Carmen Group, lobističke tvrtke iz Washingtona srednje veličine, koja je od svojih sedamdesetak klijenata prošle godine zaradila oko 15 milijuna dolara. Klijenti iz privatnog sektora su uz pomoć Carmen Group namakli koristi iz državnog proračuna u vrijednosti od oko milijardu i pol dolara – na ime raznih povlastica, u direktnoj novčanoj pomoći, ili pak izbjegnuvši plaćanje raznih državnih dažbina. Omjer potrošenog i zarađenog 1:100.
Natrag na predsjedničke izbore i donacije 'običnog svijeta'. 1981. godine, čak je 28 posto američkih poreznih obveznika bilo voljno pokloniti svoja tri dolara tadašnjim predsjedničkim kandidatima. Od tada je u Americi mnogo štošta privatizirano. Ako je privatiziran dobar broj zatvora, zašto ne i izborna kampanja?
Je li to šteta ili nije, teško je reći. U jednu ruku jest, u jednu nije. (Ekonomski savjetnici predsjednika Harry Trumana uvijek su navodno počinjali svoja izlaganja s 'u jednu ruku ovako, u drugu – onako', što je Trumana navelo da zatraži da mu dovedu 'jednorukog ekonomskog savjetnika').
Javno financiranje izbornih kampanja valjda, pretpostavljam, fukcionira u Švedskoj ili Danskoj i sličnim državama, ali što s trusnijim područjima, poput Amerike ili Hrvatske? Zez je naravno u tome što ako postoji 'javni novac' onda postoji i neko javno tijelo koje odlučuje kako će se on trošiti i što je uopće 'javni interes' – a onda se zna dogoditi da je, na kraju, postoje jednaki i jednakiji. (Primjer je – ispravite me ako griješim - odluka nekog 'javnog tijela' u Hrvatskoj da se u nedavnoj predizbornoj kampanji na televiziji ne može emitirati reklamna poruka koja je sadržavala snimku sa skupa na splitskoj Rivi, usporedbu što je rečeno u prošlosti, a što danas i tvrdnju 'prodano'.)
Iako ću se rado rastati od svoja tri dolara za javno financiranje ovogodišnje predsjedničke kampanje, moram priznati da će od mene predsjednički kandidati dobiti jedino to.
Naravno, uz moj glas – koji je 'priceless'.
|
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.