|
|
'Gdje je naš dom?' - pitaju se washingtonski dotepenci. Odgovor često vodi put želuca.
24.11.2007., subota
Petodnevni vikend povodom Dana zahvalnosti uvijek me podsjeti na činjenicu da je gotovo svatko u Washington došao iz nekog drugog mjesta – i da za Thanksgiving ide kući.
Grad je prazan.
Ne govorim, naravno, o strancima – taksistu iz Eritreje, vodoinstalateru iz Salvadora, liječniku iz Tajvana, web dizajneru iz Finske - već o desecima tisuća mladih Amerikanaca koji su došli u Washington zato jer ih zanima politika i javni poslovi uopće, i žele se time baviti u nekoj od vladinih ustanova, u Kongresu te u stotinama ne-vladinih i međunarodnih organizacija, profesionalnih udruga i lobističkih firmi.
Kako su tek na početku karijere, Washington njima nije 'dom' – što god taj pojam značio u Americi, zemlji u kojoj se dobar dio populacije preseli iz grada u grad barem jednom u pet godina. Kada kažu 'idem kući', ti mladi ljudi misle na neko drugo mjesto. I kada se za Thanksgiving vrate u svoju Wichitu, Anchorage ili Peoriju, kako znaju da su došli kući 'kući'? – upitala se nedavno novinarka Washington Posta. Je li to zbog mamime kuhije, je li to zbog nekog konkretnog mjesta koja ih podsjećaju na djetinjstvo, je li to susret s bivšom curom ili dečkom iz gimnazije? Ili je 'kuća' nešto od čega su - u dobroj tradiciji 'Novog svijeta' - jedva čekali pobjeći?
Bilo kako bilo, i kada čovjek ode od 'kuće' – i kada od nje pobjegne – nakon stanovitog vremena shvati da se dio nje preselio s njim. Jednostavno rečeno, dio naše kuće, našeg doma, nosimo sa sobom. U svojim mislima, u svojim sjećanjima. 'Kada dođete u novi grad, vi tražite mjesta koja vas podsjećaju na kuću, jer ta bliskost ublažava napetost i strah od nepoznatog' – kaže psiholog Shigehiro Oishi sa Sveučilišta Virginije.
Novinarka je anketirala par mladih ljudi koji rade u Washingtonu što ih ovdje podsjeća na mjesto odakle su došli i što im najviše nedostaje. Odgovori su zanimljivi jer saznajemo nešto o identitetu američkih 'dojdeka' – koji u svakom velikom gradu na svijetu predstavljaju najdinamičniji dio stanovništva. Drugo, odgovori nam nešto kažu i o samom glavnom gradu Sjedinjenih Država, zemlje koja se ponosi time što je 'zemlja pridošlica', a ne starosjeditelja.
27-godišnja Lisa Berman iz Los Angelesa, koja u Washingtonu živi 4 godine, kaže da i jedan i drugi grad imaju zajedničko to što su njihovi stanovnici uvjereni da žive gradu koji je 'centar svemira'. U Los Angelesu, zbog show businessa, u Washingtonu zbog politike. 'I ovdje i tamo', kaže Lisa Berman, 'ljudi su napeti, pod stresom i uvijek u žurbi, jedino što u Južnoj Kaliforniji glume ležernost, a ovdje ne'. U Washingtonu joj, kaže, nedostaje kalifornijska klima i plaže.
Alison Santore, iz Portlanda u Oregonu, koja također ima 27 godina i također u Washingtonu živi posljednje 4 godine, kaže da su i Portland i Washington izrazito 'ispolitizirani gradovi', tako da je svaka ulična manifestacija, marš ili prosvjed pred Bijelom kućom podsjete na njezin Portland, koji se smatra jednim od najprogresivnijih u Americi. Što joj nedostaje? Srdačni, prijateljski ljudi. Noć i dan – takva je, kaže Alison Santore, razlika između Portlanda i Washingtona. Ovdje u Washingtonu, ljude kao da mama nije dovoljno mazila kada su bili mali... 'Najviše mi nedostaje ležerni način života. U Portlandu, ljudi rade od 8 do 5, a ne od 9 do 9, kao u Washingtonu' – kaže ova djevojka. (Njezini se dojmovi o Washingtonu ponešto razlikuju od dojmova Vaclava Havela, čije memoare upravo čitam. Bivšeg je češkog predsjednika za jednogodišnjeg studijskog boravka u Kongresnoj knjižnici, prije par godina, najviše impresioniralo to što 'svi puno rade, nakon posla odlaze kući brzo se preobući, i onda idu na neko primanje, na koncert ili fund raiser – i svi su uvijek srdačni i dobre volje'. 'Zašto su moji Česi uvijek nervozni i otresiti?' – upitao se Havel nakon godine dana provedene u Washingtonu.)
28-godišnja Cory Colhouer iz mjesta Hooper u Nebrasci, koja u Washingtonu živi 5 godina, kaže da je na Nebrasku najviše podsjećaju crveno obojeni ambari farmi u Marylandu i u Virginiji, nadomak Washingtona, 'iako je kukuruz ovdje ništa u usporedbi s onim doma'. Kad vas u Washingtonu netko sretne prvi put, prva pitanja su - 'Što radite?' i 'Gdje radite?' U Nebrasci vas to nitko neće pitati – kaže Cory Colhouer.
Mason Butler, 37-godišnjak iz Louisvillea u Kentuckyju koji ovdje živi 2 godine, također kaže da su u Kentuckyju ljudi srdačniji, otvoreniji, gostoprimljiviji. Lenwood Brooks iz Mississippija dodaje da je 'kod kuće, međutim, i dosadnije.' 22-godišnji Drew Haines s Floride kaže da niti u Vero Beachu, odakle je on, a niti u Washingtonu, 'ljudi ne znaju voziti'. Na Floridi voze prepolako, u Washingtonu preagresivno.
Zanimljivo je da se većina anketiranih 'pridošlica' na kuću najviše sjeti kada nešto jedu. Christine Peters iz Anchoragea na Aljasci odlazi u pub na washingtonskom Capitol Hillu gdje, veli, 'imaju izvrsne burgere od lososa – baš kao kod kuće'. Andrea Hall iz Sjeverne Karoline odlazi na tržnicu Eastern Market kako bi uživala u 'pravom' roštilju. Larryju Guthriju iz Tulse u Oklahomi nedostaje tamošnji Jamil's Steakehouse – bez obzira na desetke sličnih restorana u Washingtonu. Carrie Beauchamp iz Milwaukeea, jednog od najvećih 'njemačkih' gradova u Americi, kaže da joj u Washingtonu fale lokali u kojima se održavaju 'bratwurst nights', a juke-boxovi sviraju pjesme poput 'Beer Barrel Polka'.
Naoko površna veza između lokalpatritozma (nacionalnosti, etniciteta) i hrane je u Americi dosta naglašena. Ulični festivali grčke i salvadorske zajednice svedeni su ovdje, više manje, na njupu i poneku narodnu pjesmu. Kao da se, hvala Bogu, namjerno ignorira 'dublji' značaj etničkih odnosno regionalnih razlika – što ukazuje i na relativnost, 'plastičnost' pojma 'dom'..
Recimo, na poslu, u hrvatskoj redakciji Glasa Amerike, jednom tjedno moji kolege i ja naručujemo ćevape i pljeskavice iz pečenjarnice u Alexandriji, Virginija, čiji je vlasnik Ivica Svalina iz Doboja. Moram priznati, još nije nam palo na pamet da naručimo nešto iz washingtonskog restorana Old Europe.
Međutim, kada moja supruga i ja tu u susjedstvu, u nedjelju u jutro odemo u diner na kajganu i kavu, to činimo i zbog toga što nas to mjesto podsjeća na Kent, gradić u Ohiou u kojem smo se prije dvadesetak godina upoznali. I za nju, a i na određeni način, za mene, Kent je također 'dom'.
Iako, moram priznati, kad ja kažem, 'idem doma' – svi znaju gdje idem. Naravno, u Zagreb – gdje, također treba reći, kada ogladnim a vani sam, najviše volim otići na ćevape.
S druge strane, da se u Zagreb kojim slučajem vratim za stalno, vjerojatno bi zalazio na mjesta koja bi me podsjećala na Washington.
|
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.