|
|
Woodstock završio kao 'prasetina' na Capitol Hillu
01.11.2007., četvrtak
Odeš iz grada na par tjedana i već rasulo.
Diplomati ne žele u Irak. Taksisti štrajkaju zbog uvođenja taksimetra. U saveznoj agenciji za izvanredne situacije odglumili press konferenciju – 'zaboravili' pozvati novinare. Indijac postao guverner Louisiane. Fiskalna godina počela prvog listopada, ali nije izglasana niti jedna od 14 proračunskih mega-enchillada. Kongres je umjesto toga raspravljao o događajima koji su se dogodili prije stotinjak godina – u Turskoj.
A Thompsonova turneja po Americi još nije niti počela.
'Pa gde to ide? Šta radi društvo? Gde je svest?' – upitao se dosta davno jedan stariji vodnik JNA.
Što izabrati iz ove erupcije bizarnosti za naša mala blog-čavrljanja?
Gore navedeno je tek dnevna štampa od posljednjih nekoliko dana, zapravo sve popabirčeno iz lista koji mi se svako jutro nađe pred vratima stana. Gdje su tek časopisi New Yorker, Atlantic i Harpers, pravi rasadnici svakojakih znanja o ovoj čudnoj zemlji?
Što mi je promaklo za dva i pol tjedna godišnjeg odmora i desetak dana viroze?
Dosta trućanja, ajmo na posao. Spomenuo sam kongresnu raspravu o genocidu Armenaca (ili možda treba reći o 'navodnom genocidu Armenaca'?), koja je – iako ne samo ona – blokirala usvajanje saveznog budžeta za 2008. O njoj možda drugom prilikom. ('Armenian genocide', hot stuff! – već vidim kako vam cure sline. 'Baš me briga što Mađarska nema more' – tak' su cool gimnazijalci prije otprilike pedeset i pet godina izražavali svoj blaze odnos prema stvarnosti, prema tvrdnji moje mame. Približava li se tome i Washington Rocks? Tko zna.)
Uglavnom. Da dokaže da je prošlost – i to američka prošlost - u virtualnoj stvarnosti glavnog grada SAD još uvijek živa pobrinuo se nedavno republikanski senator John McCain. Napao je senatoricu Hillary Clinton zato što je pokušala u jedan od proračunskih zakona – 640 milijardi dolara vrijednu 'sarmu' koja treba financirati obrazovanje i zdravstvo – utrpati skromni milijun za 'muzej Woodstocka' koji se sljedeće godine treba otvoriti u njezinoj saveznoj državi.
Riječ je o od pamtivjeka staroj kongresnoj praksi takozvanih 'earmarka' – 'tihom', za javnostgotovo neprimjetnom, financiranju projekata u kongresmenovom izbornom okrugu ili, za senatore, u saveznoj državi. To je najbolji način da glasačima pokažeš da nešto u Washingtonu radiš. Onda se 'earmark' 'prikelji' nekom zakonu, uz blagonakloni odnos 545 odnos kolega iz Zastupničkog doma i Senata, jer – 'svi to rade'. Kritičari takvu praksu saveznog trošenja zovu 'pork', a oni kojima je stalo do konkretnog 'earmarka' – 'bacon'. Uglavnom prasetina, jedno i drugo.
No, Hillaryin 'milijun za Woodstock' u Senatu nije prošao. McCain je glasoviti trodnevni rock koncert, koji se održao 1969. u jeku američkog hipi-razdoblja, čak nazvao 'događajem kulturno-farmaceutskog karaktera', kojem nije mogao prisustvovati jer je bio 'spriječen'. McCain želi biti republikanski predsjednički kandidat, Hillary Clinton u ovom trenutku ima najveće šanse da postane predsjednička kandidatkinja Demokratske stranke, a i predsjednica države. John McCain – čije su šanse za ulazak u Bijelu kuću vrlo male – želio je podsjetiti naciju da je on između 1967. i 1973. bio ratni zarobljenik u Sjevernom Vijetnamu. 'Za to vrijeme, društvo okupljeno oko Hillary i Billa drogiralo se uz glazbu Jimija Hendrixa i Janis Joplin' – to je otprilike poruka televizijske reklame McCainova izbornog stožera, koja završava riječima 'ako se želite podsjetiti na Woodstock, kupite ploču, ali nemojte trošiti pare građana na glupe projekte.'
'Ploču'?!
Znači, i Woodstock se pretvorio u zakonodavnu 'prasetinu'. To ne čudi. Već se umirovljenički investicijski fondovi i sredstva za probavu od suhih šljiva na televiziji reklamiraju uz korištenje hipi-nostalgije kao marketinškog sredstva. U Americi, i najalternativniji, najbuntovniji, najsubverzivniji fenomen na kraju postane materijal od kojeg se prave džinglovi i reklamne poruke.
Što ti je kapitalizam...
A na političkoj sceni, izborni stožeri takve male cvebe iz biografije protivnika koriste u stilu starog šlagera 'Di si bija kad je grmilo' – dok su McCaina mučili Vijetnamci, dugokosa se mladež, njih pola milijuna, valjala u blatu Woodstocka, protestirajući protiv rata. 'Danas su čupavci vrh Demokratske stranke' – u to bi glasače željeli uvjeriti republikanci.
Na svakim se američkim predsjedničkim izborima 'šezdesete' ponovno proživljavaju – analizira se tko je bio u vojsci a tko je od nje bježao, jel' bio borac ili ćato, dovodi se u pitanje legitimnost dobivenih odlikovanja, proučavaju se već izblijedile fotografije, mjeri dužina kose...
Mala opservacija u vezi hrvatske politike i nadolazećih izbora. Malo tko od kandidata, kako mi se čini, nastoji 'kapitalizirati' na prošlosti, ili pak uprijeti prstom u 'nečasno' ponašanje protivnika – kao što je to učinio McCain. U Hrrvatskoj vlada jedna samozatajnija atmosfera, kada je u pitanju prošlost. Upravo sam pročitao knjigu 'Na rubu revolucije. Studenti '71., Tihomira Ponoša, novinara Novog lista, o studentskom štrajku u Hrvatskoj 1971. godine. Osim podrobnije opisanih prvaka štrajka, I. Z. Čička i D. Budiše, ovlaš su spomenuti i drugi sudionici, danas prominentne osobe javnog života u Hrvatskoj – Žarko Puhovski, Slobodan Lang, Mladen Vedriš, Inoslav Bešker... Osim za Puhovskog, uopće nisam znao da su - svatko na svoj način – i ti ljudi bili angažirani u tim događajima.
Možda je i bolje tako. Naime, čovjeku gotovo da je drago što je Barack Obama rođen 1961., pa je u vrijeme 'kulturno-farmaceutskog događaja' imao tek osam godina.
Čiji li će Obama muzej jednog dana financirati? Michaela Jacksona?
|
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.