Kakav 'kruh', kakve 'igre'?

Izbor novog predsjednika SDP-a, koji je - koliko mi se čini – fotogeničniji i elokventniji od svojih suparnika, vjerojatno će u hrvatskim medijima oživiti temu 'personalizirane' izborne kampanje, što se javnosti predstavlja kao negativan, 'američki' trend.

Jer građani bi sasvim sigurno radije slušali rasprave o teoretskim problemima – recimo, o suprotnosti između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Ili o višku vrijednosti. Ili o 'nevidljivoj ruci' Adama Smitha. Ali gle vraga, glasačima se naturaju pitanja osobne prirode – da li je kandidat muljator ili vrdalama, vuku li se iza njega afere, može li mu se vjerovati, i ono najpovršnije – je li komunikativan i simpatičan?

(Na temelju nekih komentara na moje tekstove zaključujem da ima čitatelja kojima je ponekad teško u mojim rečenicama prepoznati ironiju, sarkazam. Zato je najbolje ako odmah kažem: gornji pasus – sarkazam.)

Ja mislim da je 'personalizirana' izborna kampanja - kada je već tu - u interesu glasača. U Hrvatskoj bi, po mom mišljenju, izborna kampanja mogla biti malo više 'personalizirana'. I to u korist 'persone' koju političari i mediji gotovo potpuno ignoriraju – 'persone' građana, 'persone' glasača.

Kao ilustraciju, navodim događaj koji se smatra jednim od odlučujućih u izbornoj kampanji za predsjednika SAD, 1992. godine.

'Forget missiles. What are you goin' to do for me?' – ovo je za vrijeme jednog od prvih 'town hall'- skupova, tadašnjeg predsjednika Georgea Busha upitala jedna gospođa iz publike (hrvatski bi je mediji zacijelo nazvali 'bakicom'). Kamera hvata Busha kako pogledava na sat, kao da se pita 'kad ćemo kući?'. Govori o smanjivanju nuklearnog arsenala i o tome da 'danas mirnije spavamo'.

U zemljama gdje je ideja kolektiva snažnija, publika bi na pitanje 'što ćete vi učiniti za mene, kad postanete predsjednik?' vjerojatno reagirala porugom. 'Vidi ti stare...'

Ja mislim međutim da ovakvo osobno, samo naoko egocentrično pitanje pogađa srž moderne politike. Politike koja se temelji na rješavanju problema. Politike koja se opisuje trgovačkim terminom 'retail', maloprodaja, i bazira se na pridobijanju glasača, jednog po jednog - za razliku od '' pristupa izbornoj kampanji koji uzima građane 'u bloku', zdravo za gotovo.

Naravno, kao i sve ostalo, 'personalizirana' izborna kampanja ima i lice i naličje. Nigdje to nije očitije nego u Washingtonu, gradu kojeg je jedan ovdašnji satiričar nazvao 'Hollywoodom za ružne ljude'.

Za nekoliko dana, predsjedničku će kandidaturu vjerojatno najaviti Fred Thompson, bivši republikanski senator iz Tennesseeja. Dobar dio konzervativnog glasačkog bloka nada se da je Thompson 'novi Ronald Reagan'. Najveći Thompsonov adut je 'name recognition', ljudi znaju tko je on – što je za većinu američkih političara koji imaju predsjedničke ambicije najveći problem.

Fred Thompson je, naime, odvjetnik ali i glumac – do prije par tjedana glumio je u seriji 'Red i Zakon'. List Washington Post piše da je Thompson u Senatu prestajao s poslom 'već negdje oko dva poslije podne', jer nije imao živaca za sporost zakonodavnog procesa. Kolege tvrde da se više volio pokazivati nego raditi.

Stručnjaci međutim procjenjuju da je Thompson, zbog svog pojavljivanja u popularnoj televizijskoj seriji, vjerojatno u prednosti pred suparnicima koji već pola godine krstare Amerikom, boreći se za glasove na tradicionalni način. Pojavljivanje na televiziji uštedjelo mu je, naime, milijune dolara koji bi inače 'otišli' na reklame koje bi se sastojale od sljedeće poruke: 'I am Fred Thompson and I am running for President'..

Washington Post piše i o demokratu Alu Goreu, bivšem dopredsjednika države i još uvijek mogućem predsjedničkom kandidatu, koji je na jednom sveučilištu u Washingtonu predstavio svoju novu knjigu 'The Assault on Reason'.

Poanta knjige Ala Gorea može se sažeti u tri rečenice.

1.Vlada Georgea Bush manipulira činjenicama u vezi s Irakom te nizom drugih svjetskih problema.
2. Američka javnost dopušta da ju se lako izmanipulira.
3. Amerikanci gledaju previše televiziju.

'Snažan argument, ali više nego očit, (svi to znamo)' – parafraziram novinara Danu Milibanka, koji se u svojoj kolumni pita je li za Ala Gorea 'mudro biti toliko pametan'. Njegova je knjiga, doduše, na vrhu liste američkih bestsellera, no nekako je 'teško zamisliti farmera u Iowi kako čita knjigu u kojoj se već u uvodnom poglavlju pojavljuju i Abraham Lincoln i Thomas Paine i Thomas Jefferson i John Stuart Mill i Johannes Gutenberg i John Kenneth Galbraith i Marshall McLuhan'.

'Najveći problem Ala Gorea je u tome što se ljudi oko njega neizbježno osjećaju bedastima' – rekla je jedna od 1500 posjetitelja u Auditoriju Listner sveučilišta George Washington, gdje je održana promocija knjige 'The Assault on Reason'. Ne pomaže niti činjenica što Gore njeguje ultra-pedantan način izlaganja, koji zvuči kao da se obraća trogodišnjacima u vrtiću.

(Pitanje: tko u Hrvatskoj ima 'problem Ala Gorea'? Tko je od političara 'previše pametan'?)

Na kraju, što je poanta svega ovoga?

Jedna od reakcija na 'nove marketinške metode' u politici je rezignacija. U Americi na predsjedničkim izborima ne glasa u pravilu polovica glasačkog tijela, dobar dio upravo zbog osjećaja da su izmanipulirani političkom mašinerijom. Međutim, oni koji glasaju postaju zahtjevniji što se tiče 'pakunga'. 'Ako već manipulirate, dajte se potrudite i to učinite na inteligentan način. Nemojte me smatrati budalom'.

Sve dok ljudi svijet doživljavaju prvenstveno putem televizije, glasačima će biti važan 'osobni doživljaj' političara. Gubitak je vremena o tome previše zdvajati, to se neće uskoro promijeniti. Televizijske serije, 'kavice s građanima', volovi na ražnju i prvomajski grah zamijenili su mahanje s balkona ili višesatne skupove na glavnim trgovima gradova. Tako su političku kampanju vodili Johna Kennedy ili Tito.

Ja mislim da, kada je u pitanju komunikacija političara s glasačima, 'kava s građanima' predstavlja ogroman napredak u odnosu na 'mitinge' od prije pedeset godina na koje su svi bili obavezni dolaziti.

Kao i uvijek, sa zanimanjem očekujem vaša mišljenja. Samo molim, ajmo se maknuti korak dalje od općeg mjesta u stilu 'kruha i igara'. Naime, 'kruh' i 'igre' većini su ljudi vrlo važne stvari. Mislim da ih se ne treba omalovažavati.

objavljeno: nedjelja - 03.06.2007. - 17:09 - Komentari (8) - Ispis - #

Bojan Klima

Linkovi

03.06.2007., nedjelja