Prilično dobra stvar: jedna od najodvratnijih stvari u životu mi je postala jedna od dražih: uvin čaj.
Nadam se da će se isti čaroban proces odviti i za neke druge stvari.
+ mini beznačajno otkriće:
Filmska scena koja mi je uzrokovala mnogo nočnih mora, spavanje s upaljenim svjetlom i
strah od gledanja bilo čega iole strašnog: Strah u ulici brijestova kad one ruke ščepaju frajera u krevet
i drugi dan nađu njegove slušalice u peći u podrumu ... taj frajer je Johnny Depp. Ko bi reko.
Fascinantan je to frajer. Pogotovo kad imam ispite i svaka minuta je dragocjena, onda je gledanje
dokumentaraca o njemu posebno važno. Naravno, dozvoljavam da nekom on nije ništa ekstra.
Ali meni, fascinantan je zapravo efekt koji ostavlja. Jer nekako, ne isključuje. Nikad, sve su
opcije otvorene. Baš sve. Bez da prodaje ikakvu filozofiju. Jednostavno ostavlja prostor.
Nikad ne znaš kaj skriva iza tog osmjeha. A i jako dobro izvodi ljudskost.
Možda je gluma, možda ne, ko zna.
Al i praktično je to. Služi kao globalni objekt obožavanja bez ikakvih ozbiljnih posljedica.
Realno, poznajem i zgodnije ljude. I pametnije ljude. I simpatičnije. I karizmatičnije.
Ljude za čiju pojavu na ovom planetu čovjek teško može reći išta drugo osim "...".
Treba čovjek znati jednostavno uživati u tome.
U tom neobičnom društvu. Bez želje da ga se posjeduje, zauzme, proždre.
Bez želje da budemo dio njihovog života, da im budemo važni.
Možda je dobro da postoji tako netko udaljen, tko će otrpjeti bilo što, za kim je sasvim u redu
razviti bilo kakav oblik ovisnosti. Jer ne će uzrokovati da razvalim svoj i tuđi život, što
bi se sa stvarnim ljudima moglo dogoditi. I onda čovjek može eksperimentirati i proučiti tu opojnost
u miru. Prokljuviti o čemu je riječ. Prepoznati taj sastojak. I odlepršati svojim putem.
Fantastičan mi je osjećaj kad mi mozak tolko sporo radi da mi treba 5 sekundi da skužim vic. I svjesna sam cjelog tog procesa dok sjedim i pokušavam skužiti kaj je smješno u "Došlo vrijeme da se meće i u devedesettreće", tj. kaj je to uopće "devedesettreće" ... baš onako ko da gledam svoj mozak dok radi, a svejedno mi je smješno kad razrješi sve metafore i simbolike :D Fora je to.
Mislim da se u zadnje vrijeme dosta brukam. Ono, kad stvarno napravim nešto glupo. Tipa bacim se u random smjeru nakon kaj je pjesma završila. I partner mi izravno kaže da je to bilo jako glupo. Sva sreća da je on popio n Tomislava, a ja nijedan, pa da on zna kaj je glupo, a ja se bacakam ko ribica na suhom.
Teško to podnosim, kad znam da sam ja ona s one strane kad neko kaže "isse, gle one glupaće".
Brrr, sva se naježim kad opće pomislim da bi neko negdje mogao mislit da sam luda umišljena egocentrična kokoš.
Još se nisam uvjerila da je apsolutno nužno da prođem i kroz to. Još imam onaj poriv očuvanja vlastitog dostojanstva pod svaku cjenu. To je nezgodno kod plesa, bjelodano je jasno što netko osjeća prema tebi. Nemre sakrit (osim ako se stvarno jako ne potrudi) prezir. A ja sam od one retardirane vrste ljudi kojoj nije dosta 50 ljudi koji ju obožavaju, ako ju jedan nemre smislit.
Sve je to totalno nepotrebno i irelevantno, al valjda je nužno. Jer je alternativa nikad ne napraviti ništa. Da ne bi slučajno bilo glupo.
Bolje se pozdraviti s osobnim dostojanstvom nego slobodom. Valjda će izrast neka nova vrsta dostojanstva. Jednog dana. Valjda.
Iz podsvjesti dolaze misli, misli oblikuju želje, želje stvaraju djela, iz djela izrastaju navike, navike postaju karakter. Išlo je tako nekako.
Mene trenutno iznimno boli ego.
Jer svi imaju pametnijeg posla nego diviti mi se ili se igrati samnom.
Stvarno sam ko cucak.