Fantastičan mi je osjećaj kad mi mozak tolko sporo radi da mi treba 5 sekundi da skužim vic. I svjesna sam cjelog tog procesa dok sjedim i pokušavam skužiti kaj je smješno u "Došlo vrijeme da se meće i u devedesettreće", tj. kaj je to uopće "devedesettreće" ... baš onako ko da gledam svoj mozak dok radi, a svejedno mi je smješno kad razrješi sve metafore i simbolike :D Fora je to.
Mislim da se u zadnje vrijeme dosta brukam. Ono, kad stvarno napravim nešto glupo. Tipa bacim se u random smjeru nakon kaj je pjesma završila. I partner mi izravno kaže da je to bilo jako glupo. Sva sreća da je on popio n Tomislava, a ja nijedan, pa da on zna kaj je glupo, a ja se bacakam ko ribica na suhom.
Teško to podnosim, kad znam da sam ja ona s one strane kad neko kaže "isse, gle one glupaće".
Brrr, sva se naježim kad opće pomislim da bi neko negdje mogao mislit da sam luda umišljena egocentrična kokoš.
Još se nisam uvjerila da je apsolutno nužno da prođem i kroz to. Još imam onaj poriv očuvanja vlastitog dostojanstva pod svaku cjenu. To je nezgodno kod plesa, bjelodano je jasno što netko osjeća prema tebi. Nemre sakrit (osim ako se stvarno jako ne potrudi) prezir. A ja sam od one retardirane vrste ljudi kojoj nije dosta 50 ljudi koji ju obožavaju, ako ju jedan nemre smislit.
Sve je to totalno nepotrebno i irelevantno, al valjda je nužno. Jer je alternativa nikad ne napraviti ništa. Da ne bi slučajno bilo glupo.
Bolje se pozdraviti s osobnim dostojanstvom nego slobodom. Valjda će izrast neka nova vrsta dostojanstva. Jednog dana. Valjda.
Iz podsvjesti dolaze misli, misli oblikuju želje, želje stvaraju djela, iz djela izrastaju navike, navike postaju karakter. Išlo je tako nekako.