Raspjevani dikobraz
četvrtak, 15.03.2012.
Odmotavanje čvorića vlastitog mozga.
Nekako se dogodi samo od sebe. Ili se meni barem tako čini. Ali i je i nije.
Jer da nisam donjela odluku promatranja sebe na isti način na koji promatram i druge,
i odluku da ne pristajem na nesvjesne laži samoj sebi i da ne pristajem na
propuštanje života zbog uživanja u vlastitoj veličini - ne bi bilo toga. A kako je došlo do tih odluka ? Karma valjda :)
I ovaj tjedan mi baš i nije najbolje. Al postoji jedna veelika razlika, a to je da sad znam zašto je tome tako. I znam da to nije zato jer se jednostavno nanizalo par loših dana. Ako ništa, zbog toga se osjećam bolje. Kad znam u kojem sam trenu krivo povukla. Ne obratila dovoljno pažnje na drugog. Na njegov svijet. Na njegovu percepciju. Kad sam se ja sama povukla. Zurila u pod. Želuca izvrnutog od neizvjesnosti. Jer nisam znala kaj da kažem. Nisam imala ništa za reći. A bilo me previše strah pogledat ga u oći i nasmijat se. Jer volim kad smo zajedno. Čak i kad nemam ništa za reći. Strah od jednostavnosti i iskrenosti. Od otvorenosti. Jer bi otkrila nešto za što iz nekog razloga mislim da je neprilično da bude otkriveno. Od mene.
Žalosno je to ekšli. Kad imam osjećaj da moram skrivati kad mi je lijepo s nekim. Tko god to bio.
Jer ono. Ja sam faca. Meni je naj cool kad sam sama. Tj. meni niko ne treba.
I onda ja provodim vrijeme boreći se s tavim stvarima. Umjesto da jednostavno volim. Da uživam. Jer bez sebe nikad ne ću ostati.
nedjelja, 04.03.2012.
They all laughed
Isuse kriste.
Kako su dobri.
Da mi je netko rekao, ne bih vjervala.
Dani prepuni malih čuda. Neobičnih osmjeha ljudi koje ne poznam.
Preuzimanja velikih obaveza. Neuspjeha. Ljubomore.
Al iz nekog razloga, oni nisu tolko važni. Jer se učim bit sama. I ne ljutit se na sebe.
Ta dam da da da dam
Bila sam na par sati ove gospodične:
I bilo je mnogo dobro. Jedna stvar je kaj sam ekšli otišla sama.
A onda je i ona objasnila stvar. Da nema nikakvog smisla kopirat učitelje, nego jednostavno tražiš pravi put za sebe.
Al ne bauljaš. Nego paziš, što kako, zašto se događa. I sljediš trag onog dobrog osjećaja zbog kojeg opće radiš to kaj radiš. Na ples mi primjena baš i ne ide. Jer sam shvatila da mi praćenje nije opće leglo i ne pričinjava neki posebni gušt. Morat ću odlučit kaj da radim s tim. No, njeno predavanje je savršeno sjelo na moje klizanje. Nadam se da svako ima u životu tak nešto. Igru, veselje, magiju, jednostavnost. Kad je sve što naprviš savršeno prirodno. Savešeno dobro. Na svom mjestu. Mekano, lagano, tečno. To nije opis mojih pokreta. To je opis onog što led daje meni. I svjesno osluškivati tako nešto je stvarno od stvari za koje se isplati živjeti.
Ha ha, kako sam se ufurala. Grozna sam. Čovjek uvijek želi podjeliti takve osjećaje. Al ne može. Najčešće. Cjela priča ispadne naporna. Nemoguća. Ne mogu objasniti onu zraku sunca. Onaj osjećaj zbog kojeg sam se jednostavno morala nasmijati, široko i iskreno. Osjećaj mnoštva malih zrnaca oko mene, sa svojim pričama i željama - istovjetnim mojim.
Jedna me stvar samo žalosti, a to je što su takve ljepe stvari često zlorabljene, umjesto uzvišene.Nečija interpretacija glazbe pokretom može biti predmet beskrajno mnogo sebičnih misli koje ju žele smrskati u prah, igra ljubavnika percipirana kao požuda, nečije znanje proglašeno štrebanjem.
Da, nekad nas boli kad nazočim nečem tolko posebnom. Mene da. Al ono. Just imagine. Kad toga ne bi bilo. Kolko bi samo takvi prizori bili češći. Kad bi samo "jammali". I uživali u tuđoj inspiraciji, vještini i užitku. Jedan od mojih ciljeva i velikih želja - prići k tome. Sigurna sam da će put biti vrlo čaroban. Jer volim. Dovoljno da ne želim samo za sebe. Ima dosta za sve nas. :)