Odmotavanje čvorića vlastitog mozga.
Nekako se dogodi samo od sebe. Ili se meni barem tako čini. Ali i je i nije.
Jer da nisam donjela odluku promatranja sebe na isti način na koji promatram i druge,
i odluku da ne pristajem na nesvjesne laži samoj sebi i da ne pristajem na
propuštanje života zbog uživanja u vlastitoj veličini - ne bi bilo toga. A kako je došlo do tih odluka ? Karma valjda :)
I ovaj tjedan mi baš i nije najbolje. Al postoji jedna veelika razlika, a to je da sad znam zašto je tome tako. I znam da to nije zato jer se jednostavno nanizalo par loših dana. Ako ništa, zbog toga se osjećam bolje. Kad znam u kojem sam trenu krivo povukla. Ne obratila dovoljno pažnje na drugog. Na njegov svijet. Na njegovu percepciju. Kad sam se ja sama povukla. Zurila u pod. Želuca izvrnutog od neizvjesnosti. Jer nisam znala kaj da kažem. Nisam imala ništa za reći. A bilo me previše strah pogledat ga u oći i nasmijat se. Jer volim kad smo zajedno. Čak i kad nemam ništa za reći. Strah od jednostavnosti i iskrenosti. Od otvorenosti. Jer bi otkrila nešto za što iz nekog razloga mislim da je neprilično da bude otkriveno. Od mene.
Žalosno je to ekšli. Kad imam osjećaj da moram skrivati kad mi je lijepo s nekim. Tko god to bio.
Jer ono. Ja sam faca. Meni je naj cool kad sam sama. Tj. meni niko ne treba.
I onda ja provodim vrijeme boreći se s tavim stvarima. Umjesto da jednostavno volim. Da uživam. Jer bez sebe nikad ne ću ostati.