Mnogo toga se događa u zadnje vrijeme. Mnogo dobroga, mnogo umornoga, mnogo zapanjenoga i mnogo zaplesanoga.
Znate, postoje oni neki trenuci kad se dogodi nešto izvanredno, i imaš odjećaj da se odjek tog događaja raširio čitavim svemirom.
A nekad se opet dogodi nešto posebno pa nestane za tren i ni ti sam nisi siguran da se dogodilo.
I pokušavam stalno nekako odgonetnuti što je to u tom swingu tolko posebno.
U tom vremenu u tom trenu - što, kako i zašto je izraslo nešto što se 80 godina kasnije vraća u život?
Američki san i dekadencija 20. stoljeća su iznjedrili i svoju glazbu ? Ili je iz još drevnije prošlosti tada u mainstream procurila žila crnačke glazbe? Odjednom želim naučiti sve o glazbi. Povjesti, građi, kako i zašto.
Odjednom ne mogu zamisliti svoju sliku utopijskog društva bez da se u njemu pleše swing.
Stvarno. Friška sam u svemu tome i nisam neki plesač. Nemrem se ni okrenut oko sebe bez da se spotaknem u vlastite noge.
Al imala sam sreće kaj sam srela ljude koji to kuže. Kuže poantu. Sad se pomalo grozim ljudi koji to sve prenose šturo, prazno.
Figure. Noge. Držanje. To nema VEZE s plesom. Osmjeh ima. I onaj ugodan osjećaj kad nemaš blaaage veze kaj radiš, al osoba s druge strane ti jednostavno ne da da se bojiš, i sve funkcionira. Mekoća pokreta i komunikacije. Kod drugih plesova te se stvari vrlo često zaborave. Al swing to traži, swing na tome živi i to diše. Ako se ne desi spontani "weeeee" tokom figure, ne valja. Užitak, sreća i veselje se traže. Vrlo jednostavan put u samo srce plesa.