Ništa previše novoga, zapravo.
Kao i prije mjesec dana i dva i tri i trideset.
A opet, dobro sam. Jako dobro.
Makar sam skurila kuplung pokušavajući krenuti na uzbrdici od 45 stupnjeva,
makar me policija zaustavila zbog prolaska kroz crveno,
makar sam svjesna da stvarno grozno vozim.
A znam i zašto. Jer ne volim voziti.
Volim hodati. Plesati. Klizati. Biciklirati.
Osjećati noge, težinu, položaj, prostor, sve te silne sile ...
Toliko je jednostavno, da. Improvizacija.
Istovremeno kad sam počela osjećati vrstu gađenja i odbacivanja fizičkog aspekta života, počela sam u njemu i uživati na dosad nepoznate načine. No onda sam o svemu tome počela previše razmišljati, pa mislim da ću se vrlo brzo vratiti na staro.
Al još nisam i to je važno. I dok god barem znam da su sva ta velika promišljanja o ljudima i odnosima i životu hrpa sranja,
još ima nade. Za mene.
Teško je ostvariti komunikaciju, kad svatko ima svoj put, i svoje spoznaje i svoje istine. Pogotovo ako pokušavaš popraviti druge ljude ili im samo pomoći, umjesto da ih jednostavno slušaš.
Do viđenja.