Domislila sam se ja kako da doskočim ružnom blog editoru i drugim načinima za unos teksta u računalo, koji su svi odreda sumnjive poticajnosti. A usput sam se malo poigrala i HTML-om.
Nekako uvijek trenutak koji si uzmem za pisanje bloga bude navečer, kad su mi sve misli zamagljene umorom i željom za snom. Pa se nećkam, dal da pišem opće ili da ostavim za sutra.
A sutra ću se toga ponovno primiti tek navečer. Sve je to stvar prioriteta. Trenutno jednostavno ima mnogo stvari koje su mi važnije nego prebirati po vlastitim mislima u javnosti.
Ali sam u zadnje vrijeme shvatila dijelić onoga na što su učitelji mislili kad su nam govorili:" ne budite mediokriteti". Ja sam to uvijek doživljavala kao poticaj za uspješnost, za istaknuti se u rulji, za biti bolji. Ali iskustvo u organizaciji omanjih radnih skupina, poučilo me jednoj tako dragocjenoj osobini koja mi tako kronično nedostaje- inicijativa. Pokretanje događaja, pokretanje ljudi. Savladavanje prepreka i ostvarivanje planova, kad dođe vrijeme za to. Mediokritetski sjedim i čekam da se baš meni dogodi sve ono što mi život duguje da mi se dogodi, a ako se ne dogodi, biti ću prilično ljuta na nekoga. Pa valjda barem ja zaslužujem to. Valjda ću se odviknuti od takvih ideja.
Neugodne su. Kad si razočaran svaki put na kraju dana kojeg si savršeno isplanirao u jednom smjeru, a odvio se u drugom. Iznenađenja se ionako događaju na svakom koraku.