Raspjevani dikobraz
nedjelja, 31.10.2010.
Čudnog raspoloženja, u polu razumnom stanju borim se za posvećivanje pažnje jezičnim procesorima. I oni se pretvaraju u ovo.
Nadam se da ćemo uskoro ponovno zaplesati.
Pokušala sam čitati "Polje" Lynne McTaggart. Moglo bi biti zabavno, moglo bi biti fora. Ali ne mogu se opustiti i ne doživjeti svaku njenu rečenicu kao nešto bitno, kao da je od velikog značaja da u ovom trenu odredim je li istina ili nije.
Ona je novinarka. Znanstvenici su ju poučili mnogo toga, i između ostaloga upoznali je sa svojim tezama koje su "revolucionarne".
Polako se ježim od te riječi.
Ne znam zašto bi svi odjednom bacili Maxwella u smeće. Darvina zakopali zajedno s fosilima. Laplace fantazira. Na Turinga je još niko nije okomio, ali samo je pitanje trena kad će netko zaključiti da je sasvim suvišno provjeravati je li matematička tvrdnja istinita ili ne.
Ne tvrdim da su njihove tvrdnje nepobitna istina i da nikada ne ćemo saznati ništa novoga, još lijepšega i uzbudljivijega, elegantnijega i suptilnijega.
Ali, svaki zaključak do kojeg je netko došao upornim radom, kreativnošću i razumom onima koji misle da nisu u stanju uvidjeti njegovu ljepotu postaje - bijednim pokušajem ljudskog razuma da spozna - bilošto. "Znanost" danas je svašta, od ispitivanja utjecaja broja konzumiranih brusnica na brzinu opadanja dlaka iz nosa, do istraživanja o prirodi gena, ali mnogi joj uskraćuju pravo na bilo što drugo osim "prolaznih pretpostavki". Dok su oni, naravno, donositelji jedine prave i apsolutne istine, istine koja im je slučajno pala na pamet dok su jednog jutra jeli brusnice. Znanstvenici niti ne slute da je to prava svrha brusnica u ovome svijetu.
Ne znam kako piše McTaggart. Očekujem barem 3 reference po stranici. Očekujem za i protiv. Očekujem da žena barem ima pojma što je to polje u fizikalnom smislu.
Ljudi su zbog neznanja u stanju kupiti svašta. I to nepoznavanja ovog površnog, proizvoljno i tek "razumkski" utemeljenog svijeta. Vijest da žarulja zrači izaziva skandal. Ma daj, zrači? Vau. A kaj bi htio da radi, laje?
Prodaju se niskokalorične energetske pločice. Ljudi se šokiraju kad čuju da je novac zapravo dug. I sto drugih stvari. Unatoč svoj mojoj simpatiji za sve one šašave, otkačene i energične alternativce pune života, podržavam Richarda Dawkinsa. I čangrizavi stari profesori matematike postoje s razlogom. Sa zrnom soli ljudi, sa zrnom soli.
petak, 29.10.2010.
U zadnje vrijeme ponekad me uhvate neka neugodna raspoloženja. Ponekad s razlogom, ponekad bez razloga, ljuta sam i bijesna, i ne želim više imati ikakve veze s ljudima koji mi se u tom trenu čine najpogodnijima. Uvjeravaju me da je to jedno od normalnih stanja ženskog ljudskog bića. Pomalo im sve više i više vjerujem. Ali sam naučila i to da to i nije tako velika katastrofa- dok god sam u stanju ne djelovati sukladno svojim osjećajima, i ne iživljavati se na ljudima oko sebe. Jer znate, bitno je što čovjek radi. Kako se osjeća - to je njegova stvar. Pomalo je to oprečno u zadnje vrijeme popularnim holističkim stavovima. Sva sreća da ne marim za modu. I da mi je važnije ne sijati sumnje, kaos i strah naokolo nego biti iskrena.
utorak, 26.10.2010.
Domislila sam se ja kako da doskočim ružnom blog editoru i drugim načinima za unos teksta u računalo, koji su svi odreda sumnjive poticajnosti. A usput sam se malo poigrala i HTML-om.
Nekako uvijek trenutak koji si uzmem za pisanje bloga bude navečer, kad su mi sve misli zamagljene umorom i željom za snom. Pa se nećkam, dal da pišem opće ili da ostavim za sutra.
A sutra ću se toga ponovno primiti tek navečer. Sve je to stvar prioriteta. Trenutno jednostavno ima mnogo stvari koje su mi važnije nego prebirati po vlastitim mislima u javnosti.
Ali sam u zadnje vrijeme shvatila dijelić onoga na što su učitelji mislili kad su nam govorili:" ne budite mediokriteti". Ja sam to uvijek doživljavala kao poticaj za uspješnost, za istaknuti se u rulji, za biti bolji. Ali iskustvo u organizaciji omanjih radnih skupina, poučilo me jednoj tako dragocjenoj osobini koja mi tako kronično nedostaje- inicijativa. Pokretanje događaja, pokretanje ljudi. Savladavanje prepreka i ostvarivanje planova, kad dođe vrijeme za to. Mediokritetski sjedim i čekam da se baš meni dogodi sve ono što mi život duguje da mi se dogodi, a ako se ne dogodi, biti ću prilično ljuta na nekoga. Pa valjda barem ja zaslužujem to. Valjda ću se odviknuti od takvih ideja.
Neugodne su. Kad si razočaran svaki put na kraju dana kojeg si savršeno isplanirao u jednom smjeru, a odvio se u drugom. Iznenađenja se ionako događaju na svakom koraku.
subota, 16.10.2010.
Ružan mi je ovaj blog editor, skroz na skroz. I uopće me ne motivira za pisanje. A imala sam dosta ideja.
Ustvari, ovaj dizajn mi više ne odgovara. Sviđa mi se, ali mi ne odgovara. Kao najdraža majca koju si nosio dok si bio klinac, samo što jednog dana jednostavno više ne doseže ispod pupka. I vrijeme je da ju se pusti. Koliko god draga bila.
Nije vrijeme za promjene. Vrijeme je promjena. Samo ju moram pustiti da se odvije predamnom.
četvrtak, 07.10.2010.
Dobro sam, hvala. A vi?
Zadnjih tjedana osjećam se prilično sretno, unatoč brojnim profesionalnim izazovima, ili možda upravo potpomognuto njima.
Razveseli čovjeka kad vidi kako može stvari za koje je uvijek mislio da nikako ne može. Samo ako ga nešto malo gurne.
No, opet, znam da će mi biti šugavo u bližoj budučnosti. Tako to bude. Mogu se tješiti da je taj loš osjećaj nestvaran i samo u mojoj glavi, ali onda i ovaj dobar osjećaj gubi na težini. I onda mi je tražiti nešto drugo. Zasad, tražim mekan jastuk, jer mi se stvarno, stvarno spava. Laku noć.