Svijet se ponovno stisnuo i zgusnuo, kao prokuhani griz. Postoje ljudi na čije osmijehe mogu računati. Koliko god to bilo kukavički,
ipak me drži dovoljno ludom i hrabrom da sama sjednem u prvi red.
Da se ponekad ne ljutim na svijet što se vrti bez Moje dozvole.
Da posve nepoznatog kolegu pitam kaj radi nakon nastave, jer imam pola sata za utući. Da se smijem njegovoj zbunjenoj reakciji.
Vjerojatno to ne bih trebala raditi.
Ali ljepo je izaći iz Svoje kože.