Raspjevani dikobraz
subota, 15.03.2008.
Kad bismo mogli letjeti s pticama
Ostaje ti samo prvi i posljednji poljubac.
Uvijek sam nas smatrala velikima. Knezovima. Kraljevima. Čarobnjacima i ratnicima. Ne možda sad, možda ne ovdje. Dalek je put, kojim svatko kroči sam. Ali uvijek se u pozadini nazirala slika, kao sjena onoga što bi moglo ili trebalo biti. Onoga što ćemo postati. Materija i duh u složnom kretanju, isprepliću se toliko suptilno da tvore jednu cjelinu, dovoljno savršenu da nikome ni ne pada na pamet gledati. Vidjela sam nas kao hrabre, ustrajne i mudre, one koji će doći do cilja, upravo zato jer nikada nismo pljunuli na dar života, koliko god bijedni, ustrašeni, ljuti i povrijeđeni bili, ostali smo, otišli i vratili se, zaboravili. Ali sjetili bismo se. Jednom, negdje, onoga što smo ostavili na putu. I svatko tko nije okrenuo glavu na drugu stranu, u tankoj opni zrcala, vidio je da je čovjek.
Danas, sjetila sam se jednog crtića, koji me jako uznemirio dok sam bila mala, ali tek mi se sad vratio.
Jednom davno u nekom malom selu okruženom šumom, živjeli su Dječak i Djevojčica. Svaki dan su se zajedno igrali, te bi često išli u šumu. i zajedno istraživali prekrasan svijet čudesnih biljaka i životinja. Ona je voljela njega i on je volio nju.
No jednoga dana, nje više nije bilo. Nigdje ju nije mogao pronaći.
Ona je otišla, sama, nerado napuštajući svog prijatelja.
More ju je pozvalo, a ona mu se odazvala, očarana novim svijetom oko sebe.
More ju je uzelo, a ona se nije opirala, zakukuljivši se u školjku.
Došla je zima. Dječak a dječak je još mislio na nju, i bio je tužan. Dan za danom, prošla je i zima, dođoše visibabe i šafrani.
Kako su se otvarali cvijetovi na livadama, tako se počela i otvarati jedna školjka na dnu mora.Nekoć je to bila Djevojčicina školjka, ali nje više nije bilo. Iz kukuljice je sada izašla prekrasna vila, duge kose i očiju punih mudrosti. Poletjela je van, van iz vode, van na zrak.
Sunce se presijavalo na njenim krilima koja kao da su bila sačinjena od njegove svjetlosti.
Dječak je oduvijek volio proljeće, no sada nije u njemu vidio nikakvu ljepotu, ne bez nje, te životario tužno i usamljeno. No, jednoga dana, u šumi je ugledao nešto neobično što ga je probudilo iz tupih snova zaborava, ugledao ju je kako stoji, udaljena među drvećem. Znao je da je to ona, znao je da se vratila.
Ushićeno je potrčao prema njoj, ne vjerujući da postoji veća sreća od njegove.
Vidjela ga je. Zazvao je njeno ime. No ona je ostala stajati.
"Tko si ti?", zaorao je njen glas njegovu mladu dušu. Rekao joj je, a ona mu se nasmijala.
"To ne može biti istina, mi nikada nismo mogli biti prijatelji.", odgovorila mu je ledeno hladnog lica: "Pa ti si samo mali glupi dječak, sa svojim glupim glupim malim cvijećem.". Zgazila je nekoliko jaglaca, polako mu se približavavši, a zatim nestala, kao da ju je odnio vjetar. Cvijeće koje je zgazila više nikada nije naraslo.
No jednoga dana, nje više nije bilo. Nigdje ju nije mogao pronaći.
Ona je otišla, sama, nerado napuštajući svog prijatelja.
More ju je pozvalo, a ona mu se odazvala, očarana novim svijetom oko sebe.
More ju je uzelo, a ona se nije opirala, zakukuljivši se u školjku.
Došla je zima. Dječak a dječak je još mislio na nju, i bio je tužan. Dan za danom, prošla je i zima, dođoše visibabe i šafrani.
Kako su se otvarali cvijetovi na livadama, tako se počela i otvarati jedna školjka na dnu mora.Nekoć je to bila Djevojčicina školjka, ali nje više nije bilo. Iz kukuljice je sada izašla prekrasna vila, duge kose i očiju punih mudrosti. Poletjela je van, van iz vode, van na zrak.
Sunce se presijavalo na njenim krilima koja kao da su bila sačinjena od njegove svjetlosti.
Dječak je oduvijek volio proljeće, no sada nije u njemu vidio nikakvu ljepotu, ne bez nje, te životario tužno i usamljeno. No, jednoga dana, u šumi je ugledao nešto neobično što ga je probudilo iz tupih snova zaborava, ugledao ju je kako stoji, udaljena među drvećem. Znao je da je to ona, znao je da se vratila.
Ushićeno je potrčao prema njoj, ne vjerujući da postoji veća sreća od njegove.
Vidjela ga je. Zazvao je njeno ime. No ona je ostala stajati.
"Tko si ti?", zaorao je njen glas njegovu mladu dušu. Rekao joj je, a ona mu se nasmijala.
"To ne može biti istina, mi nikada nismo mogli biti prijatelji.", odgovorila mu je ledeno hladnog lica: "Pa ti si samo mali glupi dječak, sa svojim glupim glupim malim cvijećem.". Zgazila je nekoliko jaglaca, polako mu se približavavši, a zatim nestala, kao da ju je odnio vjetar. Cvijeće koje je zgazila više nikada nije naraslo.
Postoji puno toga što možemo postati.
Kako ne izgubiti glavu u snovima, premda smo u njima najosamljenija bića na zemlji?
Kako pružiti ruku prijatelju?
Najvažnije je znati si oprostiti pogrešku. Najveća sloboda je pravo na ono krivo, pravo na biti nesavršen.
Tko će nam ju dati ako ju sami ne nađemo?
Život ionako ne oprašta, već očima punim želje za krvlju traži zadovoljštinu.
Barem bismo mogli sami sebi pružiti tu čast, barem ja toliko želim vidjeti samilost u tvojim očima ...
