
Iznenađenja me zaskaču iz smjerova iz kojih ih najmanje očekujem, valjda zato toliko i volim život.
I tako se, niotkuda, pojavila i čarolija, za koju mi nitko nikada nije rekao da postoji, niti sam mogla naslutiti da bi cijelo vrijeme mogla biti tu negdje, odmah iza ugla, na Internetu.
Volim centar grada.
Ne onaj gužvanac s mnoštvom izloga, onu prenatrpanu Ilicu. Volim Preradovićevu i Gajevu, ulice u čijim izlozima vidim odraze, vidim dijete koje bi svojim sivo zelenim očima progutalo svijet da može, u svoj divoti i širini u kojoj se odjednom prostro pred njim. Jedna ulica kao čitav svijet, jedan stan kao dom, makar i na tjedan dana, makar i preko ljetnih praznika.
U tom stanu sada su tečajevi joge. Barem su bili kada sam zadnji put provjerila. Ali haustor je još tu. Sporedna, jednosmjerna ulica također, skoro ista kao i davno prije. Sunce udara o fasade, muklo šumi gust promet iz susjedne ulice.
Noću, svjetiljke više nisu napajane električnom energijom, ne, one žive svoj, tišinom obavijen, nama nedohvatljiv život, poklanjajući nam svoju mekanu svjetlost posve nesvjesno.
Prolazi tramvaj. Vidim ju. Osmjehnula mi se. Svaki put ju prepoznam. Po njenim zelenim očima, sigurna sam da je to ona. Nitko se drugi ne bi umio smijati tako toplo. I ja se osmjehnem njoj. Zeleno svijetlo, tramvaj odlazi, a s njime i ona. Nekoliko metara dalje, ponovno ju srećem. Iste zelene oči što sjaje toplinom. U hodu joj prepoznajem životnu poletnost, volju.
I u idućoj. I idućoj. I stotinama poslije njih.
Ne znam kako izgleda. Nikada ju nisam vidjela.. Ne znam kako se zove. Možda ima zelene oči. A možda plave.
Ali vidim ju posvuda, u svima, u svakome. I svaki put joj se osmjehnem. Jer upravo to je sigurno ona.
Ona ili on. Ili netko drugi.
Netko tko mi se tek ovdje u svijetu nadimaka, autoportreta i vlastitih svjetova otvoreno i iskreno pokazao kao drugo ljudsko biće.
p.s. fala Lektorici ;)

Kolko li je Ruža od ljubavi izgubilo glave?
George R. R. Martin je bezobrazna kučka.
Update 08.02.2008.