Tko se uopće više i usudi staviti link? Poveznicu? Obećanje? Vidimo se.
U ovom zamišljenom svijetu gdje živim pod krinkom, koja mi lako i brzo dosadi, kako uopće mogu obećati da ću se vratiti?
Ljepše mi je spavati tri sata dulje i uživati u svojim privatnim zamišljeni svjetovima, nego izaći i svoj drugi zamišljeni svijet izložiti. Ovdje. Kritici. Strah me kritika. Strah me ljudi koji možda i nisu dobri ljudi a možda i jesu. Kako znati ?Uostalom, zašto? Ne, nema dobrih i loših ljudi. Samo onih koji žive i onih koji ne žive. Kako da ne čujem bolesne krikove mrtvaca što sikću na svaki znak života?
Mašta. Privlačna je. Kao i igra. Želim igru u svakom trenutku života. Ali igra je iskrena, igra sve otkriva.
Kako se igrati lažima? Laži su ono čime se darivamo, čime trgujemo, što čuvamo i sakupljamo.
Laž je da sam frižider, laž je da sam od prijatelja zvana Nym, kao i da sam alter ego jedne učenice, a bome ni moja baka nije moja mama. Zapisano je kao takvo, da odašilje poruku kaosa, igre i mašte, ali i ona sama kao takva je laž, jer je uzaludna. Nije poruka dobrom starom prijatelju, ni neznancu, nikakvom drugom biću koje doživljavam srodnim, već praznoj ideji, šupljem doživljaju vanjskog svijeta. Kako u ovim okvirima relativno jednostrane komunikacije uopće mogu pokazati da sam čovjek?
Mogu reći istinu. O svom doživljaju. O jedinom što postoji.
Stojim na litici, kao posljednji čovjek usamljeno tragajući, otvarajući usta i puštajući iz dobine pluća uzvik:" Ola!"
Čekam jeku ... čekam odgovor ...