Ah evo da i ja nešt više našvrljam ...
mislim nije da nemam kaj ...
Ovih zadjnih dana opsesivno čitam Naruto ... nemam rječi. Toliki coolness stavljen na jedno mjesto. Totally obsessing.
I njah. Ovih su dana svi u depresiji. I svi su poremečeni. Žao mi je ljudi, u tu se kategoriju ne upada tak lako.
Pazite kaj je istinski poremečena osoba u stanju napraviti.
U stanju je plakati sat vremena bez prestanka bez ikakvog razloga. Koje su mi misli prolazile glavom ...
a večina je zapravo i istina ,sve ono što se tolko trudim sakriti ,potisnuti ,učiniti da nestanu ...
Al nema smisla dokazivati nekome kolko sam "luda".Ionak mi niko ne vjeruje.Svi vele "Bit će sve u redu,proči će to"
Ko da je ovo nešt loše. Kao da sam ja nešto loše.
To sam več negdje nekome rekla. Oduvjek sam željela da me ono jednostavno jednog dana odvedu psihiću i da odjednom sve bude dobro.
On če popravit to nešt kaj samnom nije u redu i to je to.Al ja to više ne želim. Volim biti ovakva kakva jesam,zbrkana i čudna.
mislim pojam "čudno" je više nego subjektivan. Kad mene stavite pored nekih ljudi ,zapravo sam sasvim normalna.
Al to nimalo ne olakšava svakodnavicu... koja je ,najblaže rečeno ubitačna.
Boli me za školu. Moglo bi se reč da ju i volim.Tam sam s frendovima i cjelo se vrijeme smijem tak gadno da ću neku bolešćinu zbog toga dobit. Iako .. i toga je sad manje nego prije ... nešt se gadno kuha ,al to nije tema koja vas se tiče ...
Čak ni ocjene nisu koma.Kaj malo napetosti pred odgovaranje ,može se čak nazvat adrenalinom ... i kaj rasturiš ,dobiješ kaj dobiješ i to je to. Al ljudi ... možda postajem alergična na ljude,ne znam ...
evo vam jedan prijmer danas s latinskog ... dakle jedinice su pisale pismeni , zadnja šansa za ispravak prije polugodišta .
I pisale su dvije cure iz "našeg" klana. Ja sam se skoncentrirala da njima pomognem i da im prokrijumčarimo papiriče s rješenjima.Kad je to bilo gotovo samo sam razmišljala o tome kak je njima ... dok je Dragonica istovremeno spašavala još dvoje učenika .A mene nije bilo briga za njih . Ni najmanje . Samo kaj se nisam nadurila na nju kaj se ne brijne za "naše" .Ja volim da stvari budu takve ...
Kada imam svoj čopor kojem pripadam, koji mi znači sve. Nema toga kaj za njih ne bi napravila ...
a bilo ko izvana, nepoznat ... jedini je instinkt - ubij .
Uglavnom me iritiraju i ne mogu ih smislit,nije baš da koljem ljude naokolo :P al kužite ... apsolutno neprijeteljstvo prema svima koji nemaju pravi miris ,koje ne poznajem do ispod kože ... neznam zašto ...
Samo se nadam da polažem nade u prave ljude ... jer iskusila sam i previše puta kako je to biti ugrizen od nekoga iz vlastitog čopora ...
Svašta sam doživjela i jako je teško moj život opisat u kratko ... al znam jedno.
Previše sam puta bila razočarana.U život.U druge. U sebe.
Ja inaće imam jednu posve besmislenu opsesiju. Al tu je .Več godinama.
Dakle ... imala sam u osnovnjaku jednu frendicu . I fakat. neznam opče ,sad kad o tome razmišljam nije mi jasno zašt mi je bil atolko posebna. Nemam nikave ideje. Jednostavno ... nope.Još nemam ideje. A da .Bila je čudak ko i ja .Uglavnom to je bilo u 6. razredu ... a u 7. smo se jednostavno prestale družiti.I to je bilo ko zna zašto ... i to se sve događalo onak ... bog te pitaj zašt :P
Al poslejdice koje je to ostavilo ... e još uvjek svakih par mjeseci sanjam da se sretnemo ,i popričamo i ispričam joj svaki i najmanji detalj svog života . I ona razumije. Možda to radim jer joj želim dokazati ... da nisam onakva za kakvu me svi smatraju ... zapravo i prečesto sanjam da me ljudi koji me ni u najluđim snovima ne mogu shvatit razumiju ... valjda neka iskonska potrebva za prihvačanjem ... kako to mrzim ... zašt ne mogu ić svjetom s nekim ko zna kakvim ciljem trenirajući svoje ninja sposobnosti i kontrolu chakre ... i trgajući ruke svima koji mi se ne sviđaju ...
Dakle ... odem doma ,di sam konačno slobodna od svih daveža. I onda dolazi ... ništa. Apsolutna praznina.
Jednostavno kad nemoram ništa učiti ,neznam kud bi sa sobom ... nemam se s kime svađati ,nemam se kome dokazivati ,nemam koga vrijeđati ... nemam ništa ... trebala bi se posvetit nečemu ... bilo čemu u što bi mogla uložiti vrijeme kojega imam i previše...
U školi sam si zašarala ruke ... nedovoljno da ostavi pravi jezivi dojam al je sasvim cool ... to kaj sam napisala mi postaje ko neka mantra ... "... Stupid child ... " ... iako je to zpravo potpuno glupo. Preozbiljno shvačam stvari ,kad mi je jasno dano do znanja da je sve zafrkancija .To me podjeća na skakanje naglavu u prazan bazen. Pitam se zašto ...
Zbilja bi htjela nekog dobro istuć ... samo da se rješim ove energije ... osječam se ko ekspres lonac koji opako zviždi ... a i udarat zidove postaje dosadno ,a i nije jednako ko i kad ti objekt vrača istom mjerom ... zagoga postajem neki jezivi mazohist ...
al i to je bolje nego ništa ... koje postaje prečesto i prejako ...
Al nisam depresivna.To nikako.Nikada.
Ah da ... njah ,baš me zanima kaj ćete komentirat .Onak živo me zanima.Vjerojatno neki mali debilni detalj koji opče nije bitan.
A možda ne... mogla bih u svakom postu pisat ćiji su me se komentari dojmili na prošli post. Iako bi to dovelo samo do toga da me oni koje ne navedem mrze i više mi nikad ne komentiraju. Pa ne ću .
...da me jednom neko pogleda u oči i kaže mi da me razumije.To bi bilo dovoljno...
(molim vas ljepo ljudi!! ne ćemo pretjerivati! ovaj zadnji red tj predzadnji :P je samo za ukras ...ko neki ornament. Mislim da ,baš meni puno znaći kaj me vi kao kužite ... mph )