Ovaj je tjedan bio fakat nevjerojatan...
zbilja ...
ono svašta se dogodilo,da ne spominjem još i školu...
Takav spektar raspoloženja dugo već nisam doživjela...
od manijakalnog smijanja štosevima poput "nasljepo" u ponedjeljak
do očajničkog urezivanja riječi u ruku tehničkom danas ...
Možda je kriv pun mjesec ... neznam
samo znam da su se svi moguči detalji poklopili da budem u depresiji...
Možda bi pokušaj prestajanja govorenja kolko ga mrzim poboljšao naš odnos?
Samo se treba malo potruditi...
i sve bi moglo biti bolje...
Svašta bi ga poboljšalo ...
poboljšalo bi ga da ja jednom za promjenu uspijem bit emocionalno i mentalno stabilna...
Al baš kada mislim da je sve super... sve je napokon dobro ,
jedan pogled je dovoljan da se mi se cjeli svjet raspadne pred očima ,
hladan pogled nerazumjevanja ,jedan pogled koji govori - drukčija si.
Cjeli dan mislim ,navečer će sve biti u redu ,navećer ćeš se moći smirit ,
navećer ćeš biti sigurna ,navećer će sve biti istina ...
i onda ,jedna je jedina sitnica dovoljna da se sva ta frustracija skupi i
nakraju ispašta osoba koja je najmanje zaslužila,
a do koje mi je najviše stalo...
i sve propada , kao da je san o miru tako nemoguć ...
kad bar ne bi bilo barijere u mom mozgu ...
možda bih mogla sebi priznati istinu...
ovako,samo se mogu nadati da će jednoga dana biti bolje ...