Iskustva prvih godina rada u učiteljskoj struci

srijeda , 19.09.2012.



Uredništvo zadarskog studentskog portala Sajt zamolilo me da napišem jedan smisleni tekst o svojim iskustvima rada u struci nakon završetka studija na Sveučilištu u Zadru. Teško je sažeti iskustva i doživljaje prve tri godine rada u struci u tekst koji bi trebao mojim kolegama – studentima povijesti i geografije (i drugima) – dati nekakav savjet ili im otvoriti vidike o tome što ih čeka jednog dana kada se uspješno izvuku iz Bolonjskog sustava i kasnije Zavoda za zapošljavanje.

Kada promišljam o tome što sam sve doživio u zadnje tri godine i kakve bih savjete trebao prenijeti kolegama studentima, moram prvo istaknuti da rad u školi ne može i ne smije biti jedina društvena zanimacija kojom se bavi jedna visokoobrazovana osoba. Mišljenja sam uvijek bio da je visokoobrazovana osoba (posebno ona školovana iz društvenih i humanističkih znanosti), uz savjesno obavljanje svoga posla, uvijek dužna pratiti društvena kretanja u svojoj okolici i upozoravati na različite anomalije i devijacije koje se u njima pojavljuju. To smo obvezni jer naš studij financira narod kojega smo dio, i ako visokoobrazovani ljudi neće biti budni, pitanje je tko hoće. Zazirem od visokoobrazovanih ljudi koji su „zakopani“ u škole, fakultete i institute i bave se isključivo svojom uskom strukom, a ne vide ili ne žele vidjeti srozavanje vlastitog društva koje im se događa pred nosom. Praćenje procesa je posebno važno u manjoj sredini, brojnim izazovima usprkos.

Nakon stjecanja stručne spreme profesora povijesti i geografije 2009. godine na Sveučilištu vratio sam se u svoj rodni grad. Mogućnost ostanka u Zadru ili preseljenja u neki veliki grad nije postojala kao opcija. Za Vrgorac su me vezali korijeni i neizmjerna ljubav prema istraživanju lokalne povijesti. Mnogi se boje male sredine, ali zapravo ne postoji velika ili manja sredina, nego samo veliki i mali ljudi. Osim toga shvatio sam da ću prije pronaći posao u struci u manjoj sredini, nego u većim centrima koji imaju fakultete moje struke i svake godine produciraju desetke i stotine mojih kolega (Split, Zadar, Zagreb), gdje bi zaposlenje bilo kudikamo teže.

Intuicija me nije prevarila i nakon povratka u rodni grad bio sam upisan na Zavodu za zapošljavanje svega mjesec dana. Početkom školske godine 2009. na natječaju, na koji sam se jedini prijavio, sam zaposlen kao profesor povijesti i geografije u osnovnoj školi. Dobio sam posao u manjoj, područnoj školi i prve godine sam radio samo pola satnice, od čega je dio otpadao na nastavu povijesti, a dio na nastavu geografije. Dobio sam i razredništvo. Iako sam radio samo pola satnice, bio sam i više nego zadovoljan. Za razliku od mnogih radio sam što volim i za to bio plaćen.

Sjećam se prvog dana u školi. Voditelj područne škole mi je dao dnevnik i predstavio me mojim učenicima. Druge pripreme u školi nisam imao, niti je itko ima. Ušao sam u razred i tamo sam vidio učenike petog razreda. Koliko su oni bili novost i potpuna enigma meni, tako sam i ja bio njima. Oni su bili navikli na svoju učiteljicu, a ja na svoje kolege vršnjake i profesore. Kao nadobudni bivši student imao sam mnoga stručna znanja u „rukavu“, ali sam odmah uvidio da ispred mene ne stoje studentske kolege niti profesori, već djeca i da pristup njima mora biti kudikamo drugačiji. Na studiju uglavnom učimo stručnu materiju, a pedagoški aspekt se zanemaruje, iako je on najvažniji dio rada u školi. Kao i svaka odrasla osoba, većina nas se zapravo ne sjeća metoda kojima su nas podučavali naši osnovnoškolski nastavnici, pa sam kao novi nastavnik morao tražiti svoj put, naravno uz pomoć kolega. Često sam ga tražio metodom pokušaja i pogrješke, ali kad uvidite da vaš način rada pokazuju rezultate, da učenike zanima ono što im govorite, onda znate da ste na pravom putu. A taj put od nastavnika uvijek zahtjeva stalna usavršavanja. Dakle, uče učenici, ali uče i nastavnici, bar oni koji drže do sebe. Istaknuo bih kako vam na početku rada stariji kolege nude pomoć i često su vam na raspolaganju, ali novi nastavnik ima problem i koje pitanje postaviti. Nemojte se prepasti takvog osjećaja. Za neka znanja jednostavno je potrebno vrijeme za stjecanja iskustva. Ne piše sve u knjigama.

Uz centralnu, radim u dvije područne škole. To su škole koje imaju manji broj učenika i slabije su tehnološki opremljene od centralnih škola, ali u tim školama imate veće mogućnosti kreativnijeg rada sa učenicima i puno veći prostor u satnici za njihov samostalni rad, brojne vježbe, uvođenje interneta u podučavanje i slično. Takvim metodama odgajate samostalne ljude, ljude kojima se znanje ne plasira, već se za njega narade, što im uvelike olakša daljnje obrazovanje i njihov budući život. Snalažljivi su.

Rad sa učenicima zahtjeva od vas da ih dobro upoznate. Morate znati u kakvim uvjetima žive, imaju li mogućnosti mirnog učenja, rasta i sazrijevanja. To ih pitajte na satu razrednika. Upoznajte njihove roditelje. Morate znati prepoznati probleme na koje nailaze, jer ih oni uglavnom ne govore nikome izvan svog uskog kruga vršnjaka, bar dok ne bude kasno. Da bi sve to saznali ponekad se morate spustiti i na njihovu razinu, puno sa njima razgovarati na satovima razrednika (i izvan njih) o svim mogućim temama. Trebate im dati maksimalan prostor za samostalno izražavanje, priču i raspravu koju ćete vi animirati i moderirati. U takvoj okolini međusobnog uvažavanja ćete čuti puno informacija i počesto na vrijeme saznati za neki problem. Česti su primjeri da učenici ulaskom u pubertet popuste u učenju, međutim, ako je komunikacija nastavnika i učenika kvalitetna, onda će se i ti problemi brzo riješiti. I oni bi mi sami često priznavali da roditeljima malo govore o svojim problemima, jer ih oni „ništa ne razumiju“. Nemalo puta sam sa učenicima na satu razrednika razgovarao o pubertetu, porocima, načinima bolje komunikacije sa odraslim osobama u njihovoj okolici, odnosu prema vršnjacima, drugačijim metodama učenja ili boljem raspoređivanja vremena za učenje kako bi se postizali značajniji rezultati. Vama je možda sve jasno, ali oni svijet odraslih tek otkrivaju.

Mnogi mladi nastavnici često žele dati prostora učenicima za izražavanje, žele demokratizirati učionicu, ali onda u to uđu „grlom u jagode“ jer uvijek treba imati na umu da u učionici nastavnik i učenici nisu izjednačeni. Nastavnik ne smije zaboraviti svoju mentorsku ulogu i on određuje pravila igre, a ne učenici. Poneki to ne shvate, pa im se razredi pretvore u cirkus. Dakle, autoritet je izuzetno važan.

Zanimljiv je odnos mladog nastavnika prema njegovoj plaći. Nemali broj kolega mi je rekao da je u prvoj godini rada imao osjećaj da je dobivao toliku plaću da je nije mogao potrošiti. Nekako su svi bili navikli na studentsku štedljivost. No kako vrijeme ide i počnu dolaziti računi, taj se prvotni entuzijazam brzo ispuhne kao balon i onda shvatite da su nastavnici slabo plaćena struka u društvu.

Kao i odnos prema učenicima, i odnos prema kolegama nastavnicima je izuzetno važan. Činjenica je da u zbornicama često postoje klanovi nastavnika. Neovisno na kojim osnovama nastaju, takvo grupiranje nastavnika je stalna pojava. Osobno se takvih pojava klonim jer one nisu zdrave ni za kolektiv ni za pojedinca.

Vodite računa o kvalitetnoj pripremi za sat. Školska nastavna priprema važna je ne samo zbog potvrde ravnatelju da nešto radite, ona je ključna i za uspješno provođenje sata. Međutim, ne držite se pripreme kao „pijan plota“, iako, sat vam se ne smije svesti na improvizaciju. Ne kasnite na posao. U školi trebate biti barem pola sata prije početka nastave. Osim što će vam kašnjenje zamjeriti starije kolege, zapuhani i nepripremljeni nastavnik ne odrađuje svoj posao dovoljno kvalitetno. Ne budite neuredni u vanjskom izgledu. Ne nosite ništa što skreće pozornost učenicima sa onoga što govorite. Vaši udžbenici, pismene pripreme i drugi materijali na nastavničkom stolu trebaju biti složeni i uredni, ne razbacani. Vaš privatni život ne bi trebao biti predmet rasprave na satu. Vodite računa o vršnjačkom nasilju i šikaniranju koje nastaje na osnovu fizičkih, psihičkih, rasnih, političkih, nacionalnih, vjerskih, materijalnih, spolnih i drugih razlika među učenicima. Učionica vašeg razreda mora biti uredna, klupe složene, ploča izbrisana, pano uređen, bez papirića na podu. Veći dio uređenja učionice prepustite učeničkoj kreativnosti. Djevojke su marljivije u uređivanju panoa, plakata i sl., nego dječaci. Kako god bilo, svi moraju sudjelovati.

Kad završite studij, dobro promislite je li rad u školi za vas ili ne. Djeca se uvelike razlikuju od odraslih i odnos prema njima je puno drugačiji od onoga na što ste navikli na studiju. Ako vas taj posao ne raduje, radije se njime ne bavite. Često se zaboravlja da učitelji umnogome sudjeluju u oblikovanju budućnosti svojih učenika. Sjetite se samo nekog vlastitog profesora iz osnovne i srednje škole koji je loše radio svoj posao pa ste zbog njega svi zamrzili predmet koji je predavao. Ako zaista niste sigurni da želite raditi u školi, nemojte. Ali ako vam se ideja rada u školi sviđa, ako ste spremni na stalno učenje i usavršavanje, puno truda i mentoriranja, na uspone i padove, male plaće, radosti i razočarenja, onda je posao u školi upravo za vas! Jesu li moji učenici završili osnovnu školu sa odličnom ocjenom ili ne, nije mi toliko važno. Važnije mi je da su postali kvalitetni mladi ljudi, na ponos svojih roditelja, nastavnika i svoje sredine. Najveća mi je nagrada za moj rad kada mi se bivši učenici jave na ulici i izvijeste kakve su im ocjene u srednjoj školi, čime se bave i kako im je općenito u životu. To je znak da me cijene, ali i da vode računa o sebi i svojoj budućnosti i da im nije svejedno. Kada doživite takvo nešto, onda znate da ste obavili dobar posao i to vam je pogonsko gorivo za daljnji rad.

<< Arhiva >>