PRVI MAJ Procviti obasjali noćno nebo Vrgorske krajine
ponedjeljak , 30.04.2012.
Vrgorska krajina i dalje čuva stari običaj paljenja procvita večer prije Prvog maja. I ove godine noćno je nebo zasjalo procvitima na Paklini, Kotezima, Kokorićima, Orahu, Draževitićima, Planoj i drugim mjestima našega kraja. Uz paljanje procvita po vrgorskim selima i zaseocima organizirane su prave pučke fešte, a nakon dobrog bokuna janjetine i kapljice domaćeg vina, zapjevale su se stare narodne pisme našeg kraja. Vrgorčani su očuvali staru tradiciju i opet pokazali svoj prepoznatljivi narodni duh!
Sretan Prvi maj - međunarodni praznik rada!
komentiraj (5) * ispiši * #
ANKETA Jeste li zadovoljni radom vrgorske gradske uprave u tri godine ovog mandata?
nedjelja , 29.04.2012.U svibnju se navršava treća godina ovog mandata gradske uprave u ovom sastavu proistekle iz izborne koalicije HDZ-HSS, na čelu sa gradonačelnikom Borisom Matkovićem.
Zanima nas Vaše mišljenje. Jeste li zadovoljni radom gradske uprave u 3/4 ovog mandata ili ne?
Molimo vas da ostavite svoje glas u anketi, te ako želite - napišite vaše mišljenje u komentarima. Glasovati se može samo jedanput sa jednog računala.
komentiraj (6) * ispiši * #
U prodaji 39. broj Vrgoračkih novina
subota , 28.04.2012.
U prodaji je 39. broj Vrgoračkih novina - prvih novina Vrgoračke krajine. Kao i inače, u ovom broju možete pročitati niz zanimljivih članaka o Vrgorcu i Vrgorčanima: intervju sa nezavisnim vijećnikom Juricom Barbirom, analiza stanja gradskog proračuna, reportaža o Ravči, inicijativa za obnovu i zaštitu spomen-obilježja iz Drugog svjetskog rata, sportski intervju sa malonogometašem HMNK Vrgorac Maidom Ramićem i sl. Uz navedeno, možete pročitati i druge vijesti i vjestice iz života našega grada.
Svoj primjerak Vrgoračkih novina u Vrgorcu možete kupiti u trgovinama Jukić, diskontu Pivac, trgovini Ante, trgovini Mario i pekarni Jadran.
Izvan Vrgorca novine će biti dostupne za nekoliko dana i to u: Makarskoj (Diskont Pivac, Zrinsko Frankopanska 36), Splitu (Mesnica Pivac, Stari Pazar bb) i Zadru (Mesnica Pivac, Dalmatinskog sabora 2). na prodajnom mjestu u Zagrebu još radimo.
Kupnjom Vrgoračkih novina omogućujete njihovo daljnje izlaženje. Hvala na čitanju!
komentiraj (0) * ispiši * #
Rđava uprava
petak , 27.04.2012.
"Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvaćanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud u njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više razlikovati ne samo dobro od zla, nego i svoju osobnu korist od očigledne štete." (Ivo Andrić)
komentiraj (0) * ispiši * #
ARSEN BAUK: policiji ćemo olakšati provjeru istinitosti prijave prebivališta – cilj su regularniji lokalni izbori!
četvrtak , 26.04.2012.
Na drugom aktualnom satu Hrvatskog sabora 18. travnja, saborska zastupnica SDP-a Vesna Križanić-Fabijanić postavila je pitanje ministru Uprave Arsenu Bauku vezano za najave donošenja novog Zakona o prebivalištu. Zastupnica je tom prilikom rekla: „Već godinama smo svjedoci nesređenog popisa birača i brojnih prigovora da se popis sredi. Ističem primjer Velike Gorice, naselja Gornja Lomnica. Ulica Petra Preradovića ima 30 brojeva, a na broju 46 ima devet birača. Kako nas za godinu dana čekaju lokalni izbori, to se mora srediti. Hoćemo li uskoro u red dovesti popise birača i što Ministarstvo uprave na tome radi“, pitala je Križanić-Fabijanić.
U poduljem odgovoru, ministar Bauk je rekao: „Postoji ustavna odredba da svi hrvatski državljani imaju pravo glasa. Hrvatskih državljana ima i više nego u Popisu birača, jer ima naših državljana koji imaju putovnicu, ali nisu izvadili osobnu iskaznicu. Svi koji dođu na glasovanje ostvarili su svoje zakonsko pravo, a oni koji ne dođu, ne utječu na rezultat izbora. Moramo jasno definirati problem. Nije problem što se netko nalazi na Popisu birača, jer je državljanin i na to ima pravo, već je problem mjesto na kojem je netko upisan na Popisu birača. Na izborima koji se organiziraju na nacionalnoj razini to nema veliki utjecaj na rezultate ili regularnost izbora, jer bi svi oni imali pravo glasovati negdje, ali na lokalnim izborima u pojedinim jedinicama lokalne samouprave ta činjenica ima odlučujuću važnost na regularnost izbora i kad gledamo sa toga aspekta, onda su lokalni izbori u nekim jedinicama lokalne samouprave nelegitimni i neregularni. Problem je u zakonskom rješenju Zakona o prebivalištu i boravištu građana i u suradnji sa MUP-om, u čijoj je to nadležnosti, pripremamo novi zakon kojim će se olakšati mehanizmi nadležnim državnim tijelima da provjere istinitost podataka koje su građani dali tijekom prijave prebivališta. Pa nakon što se utvrdi istinitost podataka, da se provedu mjere brisanja iz evidencije onih koji stvarno ne žive na tom mjestu, i da se na taj način broj birača u RH svede u logične okvire i usporedbe sa brojem stanovnika, a posljedica je povećanje broja birača u inozemstvu, gdje ti stanovnici stvarno i žive. Cilj je da slijedeći lokalni izbori budu regularniji nego prošli, da broj punoljetnih stanovnika bude u skladu sa brojem birača“, rekao je Bauk.
Ranije u travnju, tijekom javnog odgovaranja na pitanja Vladi koja su putem društvenih mreža postavljali građani, premijer Zoran Milanović se na upit autora ovog članka osvrnuo i na problematiku Popisa birača. Među ostalim je rekao: „Izbornih prijevara na državnoj razini u pravilu nema, ali vidjeli smo na lokalnim razinama primjera koji smetaju stanovništvo. Na državnim izborima ne možete glasovati dva puta i takvih prigovora nije bilo. Ali jako je loše da u državi vlada osjećaj pravne nesigurnosti i spoznaja da je tako nešto moguće. U Hrvatskoj na biračkim popisima imate ljudi koliko ih ukupno i živi u državi. To bi značilo da svi imaju biračko pravo. Svi u Hrvatskoj godinama mašu tim primjerom, na našu sramotu. Samo ako to promijenimo na simboličnoj razini, napravili smo veliki posao“, rekao je Milanović.
komentiraj (4) * ispiši * #
Jurica Pavičić: Državotvorstvo nije mač od stiropora
TEKST: Slobodna Dalmacija
FOTO: Jutarnji list
Rijetki su kolumnisti na hrvatskoj javnoj sceni čije članke mogu potpisati, a da ih i ne pročitam. Mnogi su nekad činili novinarski spomenik zvan Feral Tribune koji je prije deset godina pisao o aferama koje se tek danas otvaraju. Uz njih istakao bih novinara Slobodne Dalmacije Juricu Pavičića.
Čovjek secira hrvatsku društvenu scenu kvalitetno kao rijetko tko, i vrlo često definira određena društvena kretanja bolje nego mnogi sociolozi i drugi nazovi stručnjaci zakopani u institute i sveučilišta. Zato u nastavku teksta s guštom prenosim njegovu kolumnu od 25. travnja na temu "hrvatskog državotvorstva", izraza koji je omogućio bučnoj manjini da se u ovih dvadeset godina silno obogati s jednom rukom na srcu, a drugom u narodnom džepu. Ako se pitate kakve veze ovaj tekst ima sa Vrgorcem, pogledajte oko sebe i ubrzo ćete vidjeti ljude koji su se okoristili o ovu državu, ljude koji nasilno uzurpiraju javne površine, koji od svojih nacionalističkih urlika dobro žive, ljude koji su ujašili na narodni novac skupa sa svojom stranačkom bratijom i iz njega crpe svoju šerifovsku moć i popriličan materijalni interes bez rada. Da ne duljim, ispod slijedi kolumna "De Facto de Jure" od 25. travnja.
Jurica Pavičić: Državotvorstvo nije mač od stiropora
Negdje tamo potkraj osamdesetih i početkom devedesetih, u hrvatskoj se javnoj komunikaciji pojavila riječ koja je ubrzo postala fetiš: ta riječ bila je “državotvoran”.
Tih devedesetih, biti državotvoran ili ne biti državotvoran bila je jedina bitna ideološka demarkacija, državotvorstvo je bila naljepnica koja se lijepila za svaki drek, a ne biti državotvoran bila je najgora politička etiketa.
Ne biti državotvoran značilo je pripadati limbu hulja, bezdomnika i prodanih duša, zelenih, crvenih i žutih vragova, papkara i stoke sitnog zuba – ukratko, pripadati onoj “rashvaćenoj” i “kroatofobnoj” manjini koje je – kako su nam rekli – uvijek oko 20 posto, i koja se “ne može pomiriti s neovisnom Hrvatskom”, šuruje s vanjskim neprijateljem i obnavlja treću Jugoslaviju.
Što to znači?
Ta riječ “državotvoran” pri tom ima jedno neobično svojstvo: naime, kako se god trsili, vi je ne možete prevesti ni na jedan strani jezik. Ako znate koji - pokušajte, i doći ćete do istog zaključka kao i ja. Pokušate li, naime, prevesti “državotvoran“ bilo doslovce bilo slobodno, naći ćete se u čudnoj situaciji.
Engleska, talijanska ili njemačka novokovanica koju ćete dobiti možda će biti doslovni prijevod originala, ali neće imati nikakvog smislenog značenja, ili će to značenje biti posve drukčije. Kad naime na bilo koji svjetski jezik prevedete neologizam koji opisuje osobu koja gradi državu, govorniku će na um pasti sasvim određene konotacije.
Na um će mu pasti mirni šutljivi građanin koji plaća porez, surađuje s policijom, poštuje prometne propise, koji ne gradi i ne parkira na divlje, respektira pravnu državu, školu i sud. Za normalne ljude u normalnim društvima, država su nepotkupljivi suci, željeznički vozni red, vapor za najudaljeniji otok, država je policajac koji prevodi slijepca preko ceste, učinkoviti činovnik i zemlja bez mita.
Već intuitivnim uvidom, jasno vam je da biti u Hrvatskoj “državotvoran” nije značilo to isto. Biti državotvoran u Hrvatskoj znači arlaukati “ajmo ustaše” s okuke, znači dignut trobojnicu kad se nalijeva deka na nelegalnoj kući, znači bacati pitare na sudionika gay pridea, znači pjevati pjesme o konclogorima na svadbi.
Biti “državotvoran” kod nas je pred petnaest godina značilo uzeti kanister i otići spaliti pravoslavno selo, a deset godina poslije biti “državotvoran” je značilo pripadati onoj, masovnoj i većinskoj skupini građana koji su ustrajno i svaki put nanovo glasali za korupcionaše, ratne profitere, vlasnike blindiranih BMW-a i Maybacha.
Naši “državotvorci” – suprotno doslovnom filološkom značenju te riječi – u ovih su dvadeset godina bili ti koji su primali i uzimali mito, sabotirali policiju i sud, sustavno opstruirali pravnu sigurnost.
Pogledate uokolo sebe i naći ćete bez problema na desetke “državotvoraca” koji parkiraju svoj Ferrari na nedopuštenom mjestu, koji varaju na porezu, uvoze skupe aute na lažne povlastice, koji prakticiraju i toleriraju mito, te koji su sami ubrali svoj mali komad pinke u velikom festivalu lopovluka koji se zove hrvatska samostalnost.
Hrvatski državotvorci – ukratko – nisu i nikad nisu bili tvorci države: hrvatski državotvorci zapravo su državorazgraditelji. Bili su to ranih devedesetih kad su po firmama tjerali ljude na “potpisivanje lojalnosti”.
Bili su to kad su ‘95 spaljivali po Krajini. Bili su to dvijetisućitih, kad su sudjelovali u sanaderovskom krmčenju. Ostali su to i danas, kad s Kerumom na Rivi pjevaju “zovi samo zovi”. Država – prava, efikasna, nepotkupljiva i solidarna država – nikad nije imala većeg neprijatelja od hrvatskih državotvoraca.
Savršeni primjer da je tomu tako, upravo je slučaj Marka Perkovića Thompsona, pjevača iz Čavoglava koji se devedesetih pojavio kao autentični kantautorski marginalac, da bi nakon Tuđmanove smrti postao svojevrsni živi supstitut umrlog tuđmanizma, čovjek koji je u sebi spajao muzički ekstrakt jugoslavenstva (pastirski rock i makedonski folklor) s ideološkim ekstraktom nacionalizma devedesetih.
Pjevač koji je izgradio svoju slavu i imetak pjevajući o domovini, majci, uzoranom polju, vjetrovima s Dinare i kupreškim pobratimima ovih je dana otkrio i svoju u pravom smislu riječi “državotvornu” stranu. Prvo je na suđenju Ivi Sanaderu glavni rizničar HDZ-a posvjedočio kako je Thompson od HDZ-a uzeo pola milijuna eura da ne bi pjevao ni u čijoj kampanji 2007.
Tek nešto ranije, novine su objavile kako su se poreznici u potrazi za neprijavljenim prihodima estradnjaka spotaknuli i o Perkovićevo ime. Nekretnine u pjevačevu vlasništvu upadljivo su odudarale od njegovih skromnih prijavljenih prihoda, pa su poreznici Thompsona o tome nešto priupitali, a on se poput pravog narodskog mudrijaša domislio i rekao kako je zagrebački penthouse kupio “novčanim poklonom iz Argentine”.
Evo, stoko...
Ljude koji su se početkom dvijetisućutih tiskali na Thompsonovim koncertima, gledali i slušali njegove spektakle sa stiropornim mačevima, Gotovčevim Erom i slavljenjem domovine, ovo Perkovićevo porezno švrljanje možda iznenađuje, možda i razočarava.
Meni je - moram priznati – prilično očekivano i uklapa se u opći obrazac ponašanje Hrvatske od 1990. na ovamo. Naime, hrvatski “državotvorci” su stvarno zidanje države u ovih petnaest ili dvadeset godina ionako posve prepustili “kroatofobima” i “žutim, crvenim, zelenim vragovima”.
Oni su “stoci sitnog zuba” prepustili da se bori za pravnu sigurnost, legalnost izbora, neovisnost sudstva, da ratuje protiv korupcije i klijentizma, gradnji u parkovima prirode, iskipavanja šute, zagađivanja zraka, devastiranje kulturne baštine. “Državotvorci” su “raznobojnim vragovima” prepustili da plaćaju potez, porez iz kojeg se pak grade škole i kupuju kolor Doppleri, iz kojeg se saniraju propale firme i spašavaju firme prosvjednika u trlišu.
Te dosadne, neatraktivne manifestacije patriotizma kao što je tromjesečni razrez PDV-a ili porez na osobno vozilo pravi su patrioti u Hrvatskoj prepustili nama, rashrvaćenim prodanim dušama.
Sebi su uzeli onaj dio patriotizma koji ne košta: pjevanje o Jasenovcu, odlaske na Bleiburg, uzimanje mita, navijačko razbijanje, šaranje svastika i mahanje trobojnicom. I zato ono što je Thompson učinio nije nikakvo iznenađenje: to je samo potvrda da doista pripada vlastitoj ideologiji.
Naime, sve te manifestacije thompsonovštine događat će se samo dalje i dalje dok se ne razbije središnji, temeljni mit našeg državotvorstva. Sve dok ne shvatimo da država nije mitska zajednice, bratstvo u kozmosu, da država nisu himna, trobojnica, vatreni, barakude i kauboji. Država je aparat, baš kao frižider ili mirkovalna.
Na jednoj strani tog aparata ubacuješ kovanice koje se zovu porez. Na drugoj, dobiješ uslugu, dobiješ doktora, učiteljicu, vatrogasni kanader i željeznički vozni red. Ta kovanica početna je točka od koje se mjeri držatvotvorstvo. Ona - a ne stiroporni mač.
JURICA PAVIČIĆ
komentiraj (3) * ispiši * #
Mogu li se odštete za elementarne nepogode uložiti u prevenciju istih?
četvrtak , 19.04.2012.
Poljoprivreda je gospodarska grana koja je uvijek imala posebno mjesto u Vrgorskoj krajini. Još u najstarijim vremenima stari su Vrgorčani svojim rukama priveli poljoprivrednoj proizvodnji svaki dostupni komadić obradive zemlje, odjeljujući od nje tone i tone krškog vapnenca. Radili su puno i teško, a plodovi rada bi često bili vrlo slabašni. No, nisu imali izbora ako su htjeli prehraniti svoje mnogobrojne obitelji. Da bi poljoprivredna proizvodnja uspijevala mora se poklopiti puno stvari. Mora postojati kvalitetna zemlja, povoljna klima, a što je najvažnije – povoljne vremenske prilike tijekom rasta i cvjetanja biljaka i zrijanja plodova.
Ćudovita priroda i nepredvidljivo vrijeme najveći su problem poljodjelske proizvodnje našega kraja. Gotovo da ne postoji elementarna nepogoda koja nije pogodila vrgorske poljoprivrednike zadnjih desetak godina. Tuča, poplava, suša, bolesti, mraz, snijeg, led… sva su se ta prirodna kretanja drsko poigrala za egzistencijom naših poljoprivrednika, i mnogi zbog toga jedva preživljavaju.
Prirodni tijek događaja je nemoguće zaustaviti, ali postavlja se pitanje postoji li mogućnost da se neke stvari preveniraju ili bar djelomično spriječe. Nakon svake elementarne nepogode poljoprivrednici prijave štetu, na teren izađe gradsko povjerenstvo za procjenu šteta, a skupa sa njim i županijsko. Nekoliko dana prošetavaju se oštećenim poljoprivrednim površinama i procjenjuju nastalu štetu. Kada sve zbroje i izračunaju i dobiju okvirnu brojku iznosa šteta za npr. mraz u Vrgorskom polju, svoje izvještaje predaje nadležnim institucijama koje na temelju toga isplaćuju odštete poljoprivrednicima. Te odštete su u pravilu vrlo malog iznosa i najčešće pokrivaju samo nekoliko postotaka stvarne štete. Stvarnu štetu nemoguće je pokriti jer država za to nema novca, a isplaćeni iznosi su simbolični i uopće ne pomažu u prevladavanju financijskih dubioza u koje poljoprivrednici zapadnu. Stoga se postavlja pitanje svrsishodnosti takvog sustava isplate odštete u dugoročnom razdoblju. Kada poljoprivrednik prijavi štetu u iznosima od nekoliko desetaka tisuća ili stotina tisuća kuna, isplaćena odšteta u iznosu od pet-šest tisuća kuna neće mu pomoći u prevladavanju štete. Međutim, postoji li mogućnost da se ta sredstva bolje iskoriste?
Iako je teško djelovati na elementarne nepogode poput snijega ili mraza, lokalni vrgorski poljoprivrednici ipak najviše imaju problema sa nepogodama vezanima za poplave i suše, a njih je moguće djelomično spriječiti. Tu se vraćamo na spomenuta sredstva koje država isplaćuje za elementarne nepogode. Kada bi se ti novci sačuvali u nekom namjenskom fondu, a ne isplaćivali poljoprivrednicima, skupila bi se sredstva kojima bi se moglo financirati projekte izgradnje odvodnih i vodonatapnih sustava ili sufinancirati osiguranja poljodjelskih kultura od šteta. Time bi se mnogi problemi u poljima prevenirali ili sasvim uklonili, a korist poljoprivrednicima bi bila kudikamo već od one koju dobivaju isplatom odštete od strane države.
Trenutno živimo u vremenu kada Vrgorsko i Rastočko polje poplavljuju svake godine, a poplave nanesu znatnu materijalnu štetu poljoprivrednicima. Država ih obešteti sa ukupno milijun ili dva kuna koji im neće pomoći, ali kada bi se ta sredstva sačuvala i uložila u izgradnju odvodnih sustava i uređenje kanala, do većih šteta ne bi ni dolazilo. Naime za štetu od sto tisuća kuna poljoprivrednik može dobiti par postotaka odštete, ali kada bi se išlo ka uklanjanju samog problema, štete ne bi ni bilo. Koji bi bili prioriteti takvog fonda ovisilo bi dakle o tome koje elementarne nepogode pričinjavaju najviše štete ljudima.
Kao što smo već rekli, kad se radi o elementarnim nepogodama poput snijega koje je nemoguće prevenirati, onda bi značajnije sufinanciranje osiguranja preko istog fonda olakšalo prevladavanje štete. Trenutno Grad sufinancira trećinu premije osiguranja, županija drugu trećinu, a poljoprivrednik svoju trećinu. Ali usprkos tome, rijetki se odlučuju osigurati svoje usjeve, jer za to naprosto nemaju novca. Ovakav fond bi im mogao značajnije pomoći, naravno uz uvjet da njime upravlja isključivo struka.
Ne očekujemo da će svaki poljoprivrednik pristati na ideju da se gotov novac – ma o koliko se malom iznosu radilo – njemu ne isplati i stavi u neki fond, ali valjda zato postoje odgovorni ljudi u državnim, županijskim i lokalnim tijelima i resornima institucijama da donesu takve odluke za koje su i plaćeni. Dugoročno one mogu samo koristiti svima.
komentiraj (5) * ispiši * #
Matokit, Mihovil, Šibenik...
ponedjeljak , 16.04.2012.Slijedi malo lijepih kadrova sa uspona na vrhove planina Vrgorskog gorja - Matokita (Sv. Rok), Mihovila (Sv. Mihovil) i Šibenika (Veliki Šibenik). Snimke su načinili članovi HPD "Mosor" Split tijekom svojih brojnih uspona na naše planine.
Približava nam se proljeće. Iskoristite jedan vikend i popnite se na neke od ovih planina - kao i Rilić, sa kojih se Vrgorska krajina i okolna područja vide kao na dlanu. Uživajte...
komentiraj (0) * ispiši * #
Vrgorski izazovi
utorak , 10.04.2012.
U brojnim političkim raspravama o stanju u Vrgorcu stvari se počesto sagledavaju vrlo paušalno, bez da njihovi akteri imaju saznanja o stvarnim brojkama i statistikama poslovanja Grada Vrgorca proteklih godina. Ako zanemarimo internetska i kuloarska prepucavanja između pristaša dvaju političkih tabora, i okrenemo se brojkama o proračunskim kretanjima lokalne samouprave, situacija će biti puno jasnija. Jer, planiranje gradskog proračuna pokazuje određenu strategiju (ili izostanak iste) njegova planera – u ovom slučaju koalicije HDZ-a i HSS-a koja obnaša lokalnu vlast.
Analizom trošenja proračuna posljednjih godina vidimo da je Grad Vrgorac svoja financijska sredstva trošio uglavnom na potrošnju, u stavke koje potrošeni novac neće vratiti. Suprotno od toga bilo bi ulaganje u razvoj, dakle u projekte poput gospodarskih zona, poticanja poduzetnika i zapošljavanja i sličnih projekata, koji će uloženi novac vratiti preko poreza poduzetnika i novozaposlenih građana čije će se plaće trošiti u Vrgorcu i sl. Što je još gore, gradska uprava nije vodila računa o svojim realnim mogućnostima, pa je trošila (i dalje troši), više nego što samostalno može uprihoditi bez ičije pomoći.
Zbog stalnog povećavanja troškova gradske uprave i njezinih ustanova proteklih desetak godina, Grad Vrgorac godišnje treba između oko 33 - 35 milijuna kuna za redovito poslovanje. Nije tajna da preko poreza koji prikupi od poduzetnika i građana na temelju brdsko-planinskog statusa i drugih vrsta prihoda Grad može godišnje skupiti oko 13 - 15 milijuna kuna. Svi ostali potrebni milijuni proteklih su godina uplaćivani u gradsku kasu preko državne pomoći koju je davala Vlada Republike Hrvatske. A te dodatne milijune, na koje je trebalo gledati kao na dobrodošao bonus za ulaganja u razvoj (a ne za širenje gradske uprave), vrgorska gradska vlast je shvatila kao nešto što će trajati zauvijek i što se može koristiti za što god gradskom vodstvu padne na pamet.
Međutim vrijeme takve vrste pomaganja iz Zagreba je gotovo. Početni signali koji pristižu iz koalicijske Vlade jasno govore kako se više neće isplaćivati pomoć koja se koristi za potrošnju, već će država samo financirati razvojne projekte. Odnosno, eventualne pomoći će biti rjeđe i puno manjeg iznosa. Isto tako, prijeti opasnost od ukidanja brdsko-planinskog statusa za brojne provincijalne općine i gradove, što će umanjiti njihov glavni i osnovni prihod. Vrgorac će se dakle u budućnosti morati boriti za svaku kunu, a time i sve dobiveno pametno ulagati u projekte iz kojih će moći izvući korist. I kako je vrgorska gradska uprava odgovorila na ove nove izazove? Umjesto da rade na smanjivanju proračuna – nastavili su sa starom Sanaderovom populističkom praksom – i jednostavno iznos proračuna od 2011. (33 milijuna), povećali za još sedam milijuna kuna planirajući proračun za 2012. godinu u iznosu od 40 milijuna kuna! Prevedeno na jednostavni jezik, Jadranka Kosor Vrgorcu je pomagala sa 20 milijuna kuna, a od Zorana Milanovića se očekuje pomoć od 28 milijuna kuna. Nevjerojatno je da se takav plan može uopće i staviti na papir! Kako je oporba istaknula na Gradskom vijeću tijekom rasprave o proračunu, mogli su planirati proračun od 100 milijuna kuna jer bi ga bilo lakše računati, ali to i dalje ne daje odgovor na pitanje tko će taj proračun i napuniti planiranim milijunima. Zamislite vlastiti kućni proračun gdje imate plaću od 3000 kuna, a trošite 6000 kuna. Dokad to može trajati? Vrgorac ima isti problem.
Nakon najave da će vjerojatno doći do ukidanja brdsko-planinskog statusa za lokalne samouprave poput Vrgorca, iz gradske uprave su se mogle čuti žalopojke kako će Vrgorac time izgubiti milijune koji su određeni za razvoj. Ali ako ćemo biti pošteni, Vrgorac je te milijune imao i u prošlosti (posebno 2009.), i nije ih uložio u razvoj, već isključivo u potrošnju. Trošeni su novci na stotine i tisuće različitih stavki potrošnje poput plaća prekobrojne gradske uprave, gradski ustanova i tvrtki i za realizaciju infrastrukturnih projekata. Time je novac rasut i prosut i neće se vratiti u gradsku kasu kao što bi se vratio nekim razvojnim projektom. Sada novca više nema, a biti će ga još i manje u budućnosti.
Svi proračuni Grada Vrgorca posljednjih godina sliče jedan drugome kao jaje jajetu. Najviše novca trošilo se na infrastrukturne projekte poput asfaltiranja nerazvrstanih cesta, izgradnje dječjih igrališta, obnove crkava i izgradnje kapelica, održavanja javnih površina i sl, a značajan dio odlazio je i na plaće djelatnika gradske uprave i gradskih ustanova i tvrtki (Komunalno, Dječji vrtić, DVD, Turistička zajednica, Dom športova), kao i za pomoć Komunalnom da ne bankrotira. S druge strane, razvojni projekti poput izgradnje i opremanja Gospodarske zone Ravča nisu uopće financirani, jer nije niti krenula njihova realizacija. Sve je ostalo na predizbornim obećanjima koji se ne mogu ostvariti jer ih nema tko izvršiti.
Pobornici ovakvog načina planiranja i trošenja proračuna reći će kako je za bilo kakav razvoj potrebna infrastruktura i ljudi. To je zaista i istina, ali za razvoj Vrgorca imati će malo važnosti izgradnja dječjih igrališta u svim selima, a što se tiče zapošljavanja kadrova, ono se svelo na uhljebljivanje podobnih. Problem čak i nije u tome što su oni podobni (iako je to nemoralna praksa), koliko u tome što su ti ljudi uglavnom nestručni i sputani u djelovanju, tako da Vrgorac još uvijek nema uhodanu stručnu ekipu od tri do četiri djelatnika koji će biti kadri uhvatiti se u koštac sa projektima poput gospodarske zone ili koji su spremni osmisliti i napisati projekt koji bi Vrgorac aplicirao za europske fondove (neke druge lokalne samouprave to već odavno imaju). Takvo nešto zamišljala je Nezavisna lista tijekom predizborne kampanje 2009. godine predlaganjem osnivanja Razvojne agencije Vrgorske krajine. Pobjednici izbora imali su priliku preuzeti ideju i osnovati taj profesionalizirani ured, ali to nisu napravili. Radije su se okrenuli ka Razvojnoj agenciji Varaždinske županije, a njezini djelatnici su na prezentaciji Agencije u Vrgorcu prije dvije godine jasno rekli da će oni pomoći Vrgorcu, ali da početni impuls treba doći od nas. A iz Vrgorca on neće doći jer u našem gradu nema profesionalaca za taj posao. Dakle, samo se vrtimo u krug.
Nemamo profesionalaca, ali zato danas u vrgorskoj gradskoj upravi imamo cijeli niz nepotrebnih činovnika i službenika koji ovom gradu ne trebaju. Umjesto da se kriteriji zapošljavanja gradskih službenika svake godine sve više postrožuju i specificiraju (moramo znati što nam treba), jer Vrgorac u izgradnji svoje budućnosti treba najbolje ljude, ti se kriteriji sve više srozavaju i zamagljuju kako bi se uhljebili nestručni, nekvalificirani i nepotrebni kadrovi, članovi vladajuće stranke. Vrgorcem dakle ne upravlja gradonačelnik koji radi za interese Grada, već predsjednik HDZ-a, a njegov interes je njegova stranačka struktura i članstvo. Većina odluka ne donosi se stoga u Uredu gradonačelnika u „općini“, nego u središnjici vladajuće stranke u „staroj općini“. A potrebe Grada i HDZ-a se možda u nekim aspektima poklapaju, ali uglavnom su u velikoj disproporciji. Gradska uprava radi za interese zajednice, a stranka samo za vlastiti interes. I to je glavni vrgorski problem zadnja dva desetljeća.
Treba reći da se ne očekuje od svih službenika gradske uprave i gradskih institucija da stvaraju novac – to se ne može tražiti od djelatnika vrtića ili vatrogasca – ali zato u upravi mora biti obučena ekipa koja će to znati raditi. Vrgorac takve nema niti takvu stvara, i ako se nastavi ovakva praksa trošenja proračunskog novca, sve je izglednije da će se u ovoj godini, a potom i idućima, u vrgorskom gradskom proračunu pojaviti poveća rupetina koju neće biti moguće začepiti nikako drugačije nego zaduživanjem. U zadnje vrijeme se po Vrgorcu šuška da bi Grad mogao dignuti nekakav kredit, ali ako do toga i dođe, pitanje je tko će takav i vraćati, jer novca će biti samo manje.
Isto tako, po Vrgorcu se proteklih dana priča kako su se pojavili problemi kod isplaćivanja plaća djelatnicima i pokrivanja raznih dugova u nekim gradskim institucijama i ustanovama. Čini mi se da je to tek početak problema koji će ubrzo eskalirati. Da bi se to spriječilo, funkcioniranje gradske uprave – ali i glava odgovornih ljudi i njihovih pristaša – treba drastično promijeniti. Za izvući se iz ove krize treba postići konsenzus svih da je iz gradske uprave i gradskih ustanova i tvrtki (Komunalno) nužno odstraniti nepotrebne i nestručne kadrove, a dovesti stručne koji znaju raditi, bez obzira na stranačku pripadnost. Treba prekinuti sa praksom zapošljavanja podobnih članova HDZ-a, a šikaniranja svih ostalih. Promjena stare i neuspješne politike bi možda ostavila negativnog traga na nekolicini ljudi, ali ako se stvari ne srežu na vrijeme, problema ćemo imati svi. Gradska uprava može biti samo onolika koliku možemo financirati, dakle puno manja od trenutne i puno pokretnija, profesionalnija i kreativnija. Da bi se to postiglo gradsko vodstvo mora biti spremno na teške odluke u budućnosti. Ako nije spremno na iste (a nije), onda je u interesu Vrgorca da što prije ode.
komentiraj (6) * ispiši * #
komentiraj (6) * ispiši * #
