Jurica Pavičić: Državotvorstvo nije mač od stiropora

TEKST: Slobodna Dalmacija
FOTO: Jutarnji list

Rijetki su kolumnisti na hrvatskoj javnoj sceni čije članke mogu potpisati, a da ih i ne pročitam. Mnogi su nekad činili novinarski spomenik zvan Feral Tribune koji je prije deset godina pisao o aferama koje se tek danas otvaraju. Uz njih istakao bih novinara Slobodne Dalmacije Juricu Pavičića.
Čovjek secira hrvatsku društvenu scenu kvalitetno kao rijetko tko, i vrlo često definira određena društvena kretanja bolje nego mnogi sociolozi i drugi nazovi stručnjaci zakopani u institute i sveučilišta. Zato u nastavku teksta s guštom prenosim njegovu kolumnu od 25. travnja na temu "hrvatskog državotvorstva", izraza koji je omogućio bučnoj manjini da se u ovih dvadeset godina silno obogati s jednom rukom na srcu, a drugom u narodnom džepu. Ako se pitate kakve veze ovaj tekst ima sa Vrgorcem, pogledajte oko sebe i ubrzo ćete vidjeti ljude koji su se okoristili o ovu državu, ljude koji nasilno uzurpiraju javne površine, koji od svojih nacionalističkih urlika dobro žive, ljude koji su ujašili na narodni novac skupa sa svojom stranačkom bratijom i iz njega crpe svoju šerifovsku moć i popriličan materijalni interes bez rada. Da ne duljim, ispod slijedi kolumna "De Facto de Jure" od 25. travnja.

Jurica Pavičić: Državotvorstvo nije mač od stiropora

Negdje tamo potkraj osamdesetih i početkom devedesetih, u hrvatskoj se javnoj komunikaciji pojavila riječ koja je ubrzo postala fetiš: ta riječ bila je “državotvoran”.

Tih devedesetih, biti državotvoran ili ne biti državotvoran bila je jedina bitna ideološka demarkacija, državotvorstvo je bila naljepnica koja se lijepila za svaki drek, a ne biti državotvoran bila je najgora politička etiketa.

Ne biti državotvoran značilo je pripadati limbu hulja, bezdomnika i prodanih duša, zelenih, crvenih i žutih vragova, papkara i stoke sitnog zuba – ukratko, pripadati onoj “rashvaćenoj” i “kroatofobnoj” manjini koje je – kako su nam rekli – uvijek oko 20 posto, i koja se “ne može pomiriti s neovisnom Hrvatskom”, šuruje s vanjskim neprijateljem i obnavlja treću Jugoslaviju.

Što to znači?

Ta riječ “državotvoran” pri tom ima jedno neobično svojstvo: naime, kako se god trsili, vi je ne možete prevesti ni na jedan strani jezik. Ako znate koji - pokušajte, i doći ćete do istog zaključka kao i ja. Pokušate li, naime, prevesti “državotvoran“ bilo doslovce bilo slobodno, naći ćete se u čudnoj situaciji.

Engleska, talijanska ili njemačka novokovanica koju ćete dobiti možda će biti doslovni prijevod originala, ali neće imati nikakvog smislenog značenja, ili će to značenje biti posve drukčije. Kad naime na bilo koji svjetski jezik prevedete neologizam koji opisuje osobu koja gradi državu, govorniku će na um pasti sasvim određene konotacije.

Na um će mu pasti mirni šutljivi građanin koji plaća porez, surađuje s policijom, poštuje prometne propise, koji ne gradi i ne parkira na divlje, respektira pravnu državu, školu i sud. Za normalne ljude u normalnim društvima, država su nepotkupljivi suci, željeznički vozni red, vapor za najudaljeniji otok, država je policajac koji prevodi slijepca preko ceste, učinkoviti činovnik i zemlja bez mita.

Već intuitivnim uvidom, jasno vam je da biti u Hrvatskoj “državotvoran” nije značilo to isto. Biti državotvoran u Hrvatskoj znači arlaukati “ajmo ustaše” s okuke, znači dignut trobojnicu kad se nalijeva deka na nelegalnoj kući, znači bacati pitare na sudionika gay pridea, znači pjevati pjesme o konclogorima na svadbi.

Biti “državotvoran” kod nas je pred petnaest godina značilo uzeti kanister i otići spaliti pravoslavno selo, a deset godina poslije biti “državotvoran” je značilo pripadati onoj, masovnoj i većinskoj skupini građana koji su ustrajno i svaki put nanovo glasali za korupcionaše, ratne profitere, vlasnike blindiranih BMW-a i Maybacha.

Naši “državotvorci” – suprotno doslovnom filološkom značenju te riječi – u ovih su dvadeset godina bili ti koji su primali i uzimali mito, sabotirali policiju i sud, sustavno opstruirali pravnu sigurnost.

Pogledate uokolo sebe i naći ćete bez problema na desetke “državotvoraca” koji parkiraju svoj Ferrari na nedopuštenom mjestu, koji varaju na porezu, uvoze skupe aute na lažne povlastice, koji prakticiraju i toleriraju mito, te koji su sami ubrali svoj mali komad pinke u velikom festivalu lopovluka koji se zove hrvatska samostalnost.

Hrvatski državotvorci – ukratko – nisu i nikad nisu bili tvorci države: hrvatski državotvorci zapravo su državorazgraditelji. Bili su to ranih devedesetih kad su po firmama tjerali ljude na “potpisivanje lojalnosti”.

Bili su to kad su ‘95 spaljivali po Krajini. Bili su to dvijetisućitih, kad su sudjelovali u sanaderovskom krmčenju. Ostali su to i danas, kad s Kerumom na Rivi pjevaju “zovi samo zovi”. Država – prava, efikasna, nepotkupljiva i solidarna država – nikad nije imala većeg neprijatelja od hrvatskih državotvoraca.

Savršeni primjer da je tomu tako, upravo je slučaj Marka Perkovića Thompsona, pjevača iz Čavoglava koji se devedesetih pojavio kao autentični kantautorski marginalac, da bi nakon Tuđmanove smrti postao svojevrsni živi supstitut umrlog tuđmanizma, čovjek koji je u sebi spajao muzički ekstrakt jugoslavenstva (pastirski rock i makedonski folklor) s ideološkim ekstraktom nacionalizma devedesetih.

Pjevač koji je izgradio svoju slavu i imetak pjevajući o domovini, majci, uzoranom polju, vjetrovima s Dinare i kupreškim pobratimima ovih je dana otkrio i svoju u pravom smislu riječi “državotvornu” stranu. Prvo je na suđenju Ivi Sanaderu glavni rizničar HDZ-a posvjedočio kako je Thompson od HDZ-a uzeo pola milijuna eura da ne bi pjevao ni u čijoj kampanji 2007.

Tek nešto ranije, novine su objavile kako su se poreznici u potrazi za neprijavljenim prihodima estradnjaka spotaknuli i o Perkovićevo ime. Nekretnine u pjevačevu vlasništvu upadljivo su odudarale od njegovih skromnih prijavljenih prihoda, pa su poreznici Thompsona o tome nešto priupitali, a on se poput pravog narodskog mudrijaša domislio i rekao kako je zagrebački penthouse kupio “novčanim poklonom iz Argentine”.

Evo, stoko...

Ljude koji su se početkom dvijetisućutih tiskali na Thompsonovim koncertima, gledali i slušali njegove spektakle sa stiropornim mačevima, Gotovčevim Erom i slavljenjem domovine, ovo Perkovićevo porezno švrljanje možda iznenađuje, možda i razočarava.

Meni je - moram priznati – prilično očekivano i uklapa se u opći obrazac ponašanje Hrvatske od 1990. na ovamo. Naime, hrvatski “državotvorci” su stvarno zidanje države u ovih petnaest ili dvadeset godina ionako posve prepustili “kroatofobima” i “žutim, crvenim, zelenim vragovima”.

Oni su “stoci sitnog zuba” prepustili da se bori za pravnu sigurnost, legalnost izbora, neovisnost sudstva, da ratuje protiv korupcije i klijentizma, gradnji u parkovima prirode, iskipavanja šute, zagađivanja zraka, devastiranje kulturne baštine. “Državotvorci” su “raznobojnim vragovima” prepustili da plaćaju potez, porez iz kojeg se pak grade škole i kupuju kolor Doppleri, iz kojeg se saniraju propale firme i spašavaju firme prosvjednika u trlišu.

Te dosadne, neatraktivne manifestacije patriotizma kao što je tromjesečni razrez PDV-a ili porez na osobno vozilo pravi su patrioti u Hrvatskoj prepustili nama, rashrvaćenim prodanim dušama.

Sebi su uzeli onaj dio patriotizma koji ne košta: pjevanje o Jasenovcu, odlaske na Bleiburg, uzimanje mita, navijačko razbijanje, šaranje svastika i mahanje trobojnicom. I zato ono što je Thompson učinio nije nikakvo iznenađenje: to je samo potvrda da doista pripada vlastitoj ideologiji.

Naime, sve te manifestacije thompsonovštine događat će se samo dalje i dalje dok se ne razbije središnji, temeljni mit našeg državotvorstva. Sve dok ne shvatimo da država nije mitska zajednice, bratstvo u kozmosu, da država nisu himna, trobojnica, vatreni, barakude i kauboji. Država je aparat, baš kao frižider ili mirkovalna.

Na jednoj strani tog aparata ubacuješ kovanice koje se zovu porez. Na drugoj, dobiješ uslugu, dobiješ doktora, učiteljicu, vatrogasni kanader i željeznički vozni red. Ta kovanica početna je točka od koje se mjeri držatvotvorstvo. Ona - a ne stiroporni mač.

JURICA PAVIČIĆ