Mogu li se odštete za elementarne nepogode uložiti u prevenciju istih?

Poljoprivreda je gospodarska grana koja je uvijek imala posebno mjesto u Vrgorskoj krajini. Još u najstarijim vremenima stari su Vrgorčani svojim rukama priveli poljoprivrednoj proizvodnji svaki dostupni komadić obradive zemlje, odjeljujući od nje tone i tone krškog vapnenca. Radili su puno i teško, a plodovi rada bi često bili vrlo slabašni. No, nisu imali izbora ako su htjeli prehraniti svoje mnogobrojne obitelji. Da bi poljoprivredna proizvodnja uspijevala mora se poklopiti puno stvari. Mora postojati kvalitetna zemlja, povoljna klima, a što je najvažnije – povoljne vremenske prilike tijekom rasta i cvjetanja biljaka i zrijanja plodova.

Ćudovita priroda i nepredvidljivo vrijeme najveći su problem poljodjelske proizvodnje našega kraja. Gotovo da ne postoji elementarna nepogoda koja nije pogodila vrgorske poljoprivrednike zadnjih desetak godina. Tuča, poplava, suša, bolesti, mraz, snijeg, led… sva su se ta prirodna kretanja drsko poigrala za egzistencijom naših poljoprivrednika, i mnogi zbog toga jedva preživljavaju.

Prirodni tijek događaja je nemoguće zaustaviti, ali postavlja se pitanje postoji li mogućnost da se neke stvari preveniraju ili bar djelomično spriječe. Nakon svake elementarne nepogode poljoprivrednici prijave štetu, na teren izađe gradsko povjerenstvo za procjenu šteta, a skupa sa njim i županijsko. Nekoliko dana prošetavaju se oštećenim poljoprivrednim površinama i procjenjuju nastalu štetu. Kada sve zbroje i izračunaju i dobiju okvirnu brojku iznosa šteta za npr. mraz u Vrgorskom polju, svoje izvještaje predaje nadležnim institucijama koje na temelju toga isplaćuju odštete poljoprivrednicima. Te odštete su u pravilu vrlo malog iznosa i najčešće pokrivaju samo nekoliko postotaka stvarne štete. Stvarnu štetu nemoguće je pokriti jer država za to nema novca, a isplaćeni iznosi su simbolični i uopće ne pomažu u prevladavanju financijskih dubioza u koje poljoprivrednici zapadnu. Stoga se postavlja pitanje svrsishodnosti takvog sustava isplate odštete u dugoročnom razdoblju. Kada poljoprivrednik prijavi štetu u iznosima od nekoliko desetaka tisuća ili stotina tisuća kuna, isplaćena odšteta u iznosu od pet-šest tisuća kuna neće mu pomoći u prevladavanju štete. Međutim, postoji li mogućnost da se ta sredstva bolje iskoriste?

Iako je teško djelovati na elementarne nepogode poput snijega ili mraza, lokalni vrgorski poljoprivrednici ipak najviše imaju problema sa nepogodama vezanima za poplave i suše, a njih je moguće djelomično spriječiti. Tu se vraćamo na spomenuta sredstva koje država isplaćuje za elementarne nepogode. Kada bi se ti novci sačuvali u nekom namjenskom fondu, a ne isplaćivali poljoprivrednicima, skupila bi se sredstva kojima bi se moglo financirati projekte izgradnje odvodnih i vodonatapnih sustava ili sufinancirati osiguranja poljodjelskih kultura od šteta. Time bi se mnogi problemi u poljima prevenirali ili sasvim uklonili, a korist poljoprivrednicima bi bila kudikamo već od one koju dobivaju isplatom odštete od strane države.

Trenutno živimo u vremenu kada Vrgorsko i Rastočko polje poplavljuju svake godine, a poplave nanesu znatnu materijalnu štetu poljoprivrednicima. Država ih obešteti sa ukupno milijun ili dva kuna koji im neće pomoći, ali kada bi se ta sredstva sačuvala i uložila u izgradnju odvodnih sustava i uređenje kanala, do većih šteta ne bi ni dolazilo. Naime za štetu od sto tisuća kuna poljoprivrednik može dobiti par postotaka odštete, ali kada bi se išlo ka uklanjanju samog problema, štete ne bi ni bilo. Koji bi bili prioriteti takvog fonda ovisilo bi dakle o tome koje elementarne nepogode pričinjavaju najviše štete ljudima.

Kao što smo već rekli, kad se radi o elementarnim nepogodama poput snijega koje je nemoguće prevenirati, onda bi značajnije sufinanciranje osiguranja preko istog fonda olakšalo prevladavanje štete. Trenutno Grad sufinancira trećinu premije osiguranja, županija drugu trećinu, a poljoprivrednik svoju trećinu. Ali usprkos tome, rijetki se odlučuju osigurati svoje usjeve, jer za to naprosto nemaju novca. Ovakav fond bi im mogao značajnije pomoći, naravno uz uvjet da njime upravlja isključivo struka.

Ne očekujemo da će svaki poljoprivrednik pristati na ideju da se gotov novac – ma o koliko se malom iznosu radilo – njemu ne isplati i stavi u neki fond, ali valjda zato postoje odgovorni ljudi u državnim, županijskim i lokalnim tijelima i resornima institucijama da donesu takve odluke za koje su i plaćeni. Dugoročno one mogu samo koristiti svima.