Ujeo vuk magare

Izašao je 26. broj Vrgoračkih novina. Ovo je bio devetnaesti broj novina koji sam radio. Blog uređujem više od četiri i pol godine. Puno je tu članaka, stotine tekstova, milijuni slova, gomila iskustva. Kad god uređujem novine ili pišem članak na ovom blogu, s jedne strane proklinjem dan kad sam odlučio raditi i jedno i drugo, a sa druge se osjećam ponosnim što sam u takvom nečem mogao sudjelovati. Proklinjem iz razloga što mi moja buntovnost i protivljenje nepravdi ugrožava zdravlje, a ne vidim da se grad mijenja na bolje, a ponosan sam jer vjerujem da ipak doprinosim tom istom gradu. Gradu koji je neodvojivi dio moga života. O tome uvijek pričam emotivno, pa i u ovom trenutku dok ovo pišem ne trebam previše razmišljati, riječi same naviru.

Blog je nastao sasvim slučajno, kao što sam to napisao već više puta, a preuzimanje uređivanja novine je bio puno krupniji zalogaj. Par dana sam se premišljao pristati ili ne, odnosno što dobivam ili gubim preuzimanjem jedne tako odgovorne funkcije. Na kraju sam pristao, i nije mi žao. Nisam pristao zbog novca ili moći, jer jednog dobivam malo za ono što radim, a drugog uopće ne, već sam pristao, ma koliko to patetično zvučalo, zbog Vrgorca i Vrgorčana. I oni koji su pokretali novinu, pokretali su je iz istog razloga. U ove dvije godine uređivanja novina zaista sam puno radio sa kolegama iz male neformalne redakcije Vrgoračkih novina, i bila je to životna škola kakvu rijetko tko može doživjeti. U iste te dvije godine puno se toga promijenilo u novinama i u našem milom gradiću.

Sjetim se tako sedmog broja Vrgoračkih novina, u kojima sam objavio intervju sa fakultetskim kolegom i sudrugom u studentskim akcijama - Željkom Primorcem, tada friško izabranim ravnateljem Gradskog kulturnog središta. Znao sam da je bio nov u gradu, da je primao jake udarce oporbe jer je na natječaju za ravnatelja bio primljen između pet-šest Vrgorčana, a da se druge uopće nije razmatralo, ali bio sam mišljenja da mu treba dati priliku. Ja sam mu je dao široka uma i otvorena srca, on je to povjerenje iznevjerio. Moj stav o Primorcu dakako nije bio blizak oporbi i nerijetki su osjetili priliku da mi to kažu. Na kraju sam ispao najveća budala, prvi me se odrekao jer nisam podoban, odnosno ne želim biti poslušni potrčko vlasti, a drugi, koji su započeli borbu, ohladili su se i izašli iz ringa. Zaista zanimljiv rasplet situacije. I to je dobra životna škola…

Pa sam nekoliko brojeva kasnije komentirao rad tri najveće političke grupacije u ovom gradu. Kritike dakako nisu bile drage ni vlasti ni oporbi, posebno ne oporbi, ali kad danas uzmem tekst, vidim da sam bio u pravu. HDZ je još uvijek loš, Nezavisna lista još uvijek ništa ne radi, a SDP je doživio promjenu generacija. Prvu godinu nakon izbora novinu je bilo lako raditi. Oporba je na valu nepravde sa fiktivnim biračima na izborima i očitoj nesposobnosti vlasti nešto i govorila, iako nedovoljno. No, imao si osjećaj da postoji front, front različitih grupacija koje su voljne otvoreno reći da vlast ne valja i da ju treba mijenjati. To je bilo onda, a što je od toga ostalo danas – gotovo ništa!

Tragično je na što je oporba spala u ovom gradu. Spala je na to da su gotovo jedina oporba u Vrgorcu – Vrgoračke novine. To mi se uopće ne dopada, iako ih ja uređujem, jer Vrgoračke novine nemaju mandat biti korektiv vlasti, već to imaju liste u gradskom vijeću, a njihov rad je jadan i bijedan.

Sjećam se entuzijazma Nezavisne liste pred izbore i nakon njih. Okupila se ekipa i zaključila da vlast ne valja – i dobro je zaključila – te odlučila narodu ponuditi nešto novo. Narod je to manje-više prihvatio, ali zahvaljujući izbornom inženjeringu – narod nije odlučio, pa je trula vlast ostala vlast, a mlada lista otišla u oporbu. Osobno sam očekivao puno od njih, pa i u oporbi, ali ostao sam duboko razočaran. Mogu prihvatiti što nisu ušli u odbore i povjerenstva i što ne predlažu amandmane, ali njihovo uključivanje u rasprave i općenito djelovanje u Vijeću je zaista, i bez prenaglašavanja – jadno! Ekipa oko Miljenke Pivca se očito ohladila, iz istog razloga zbog kojega će se ohladiti i članovi HDZ-a kad ta partija ode sa vlasti – zato što su se oko vođe okupljali zbog interesa. Velika većina je pristajala uz listu jer je vjerovala da je bila bolji izbor za Vrgorac od HDZ-a, što vjerujem i danas, ali manjina je očito tu bila zbog interesa, a kad je sve palo u vodu, svi su se počeli micati, u pola predstave glumci odlaze. Ciao đaci, ujeo vuk magare, mi idemo, a ono što smo započeli ostavljamo drugima na plećima, i to radimo bez ikakve grižnje savjesti…

I sad se pitam tko bi se trebao dalje boriti protiv ovako loše vlasti? Tko bi trebao upozoravati građane i državne institucije da je npr. sumnjivo što je na asfaltiranje nerazvrstanih cesta u Rašćanima potrošeno tri milijuna kuna, da su postavljeni deseci rasvjetnih stupova i tko zna što još ne – i to u selu koje više nema ni školu, jer nema ni djece. Tko bi stalno trebao prosvjetljivati građane kako je nešto sumnjivo (ili barem glupo) kada se više od pola najvećeg gradskog proračuna u povijesti potroši na asfaltiranje, obnovu crkava i općenito komunalu, a da se istovremeno ne stvaraju uvjeti za otvaranje ijednog radnog mjesta? Tko bi trebao upozoravati na nepotizam i političku korupciju pri zapošljavanju u gradu? Tko bi trebao vikati iz svega glasa da je savjetnik gradonačelnika za svoj nerad plaćen sa dvije prosječne hrvatske plaće? Tko bi to stalno trebao raditi, Vrgoračke novine, vrgorac.blog.hr, ja osobno? Ili možda oni koji su ničim izazvani i pri zdravoj pameti prihvatili ući u političku utrku i dobili mandat građana da ih zastupaju što bolje mogu!? A ne da su suzdržani na monstruozan izvještaj o radu gradonačelnika koji pokazuje ništa drugo doli nerad. U tom izvještaju nije pisalo da je otvorena gospodarska zona na Ravči, da se povećava zaposlenost, da je rođeno više djece zbog gradske pronatalitetne politike, ničega takvoga tamo nema, ali zato ima asfalta, javne rasvjete, komunale, povećavanja rashoda na zaposlene, dakle ima dosta o tome kako trošiti tuđe novce bez odgovornosti. Najvećoj oporbenoj grupaciji to dakle ne smeta, ona je suzdržana. Meni smeta, slobodomislećem građanstvu koje ju je biralo – također smeta! Kvragu, da Vrgoračke novine nisu pisale o nekim, iznad spomenutim primjerima, nitko živ ne bi ni znao što se događa u vijeću i općenito gradskoj politici.

Shvaćam da vođa liste Pivac nije fizički prisutan u Vrgorcu veći dio godine jer je stalno u inozemstvu za potrebe svoje tvrtke, ali oni oko njega se naprosto moraju probuditi i biti stratezi i kreatori oporbene politike. Oni to danas nisu. Kako stvari stoje, neće ni biti, i bilo kakav pozitivan korak te liste u budućnosti moći će se pripisati isključivo Miljenku Pivcu koji i ima neke volje i želje da stvari mijenjaju. Ali od ostalih ne očekujem ništa, baš ništa.

Ovako suzdržano ponašanje izgleda ne smeta ni većini SDP-a. Smeta predsjedniku i možda glavnom odboru, ali smeta li i većem dijelu članstva? Naravno da ne smeta, jer i oni već dva desetljeća aktivno surađuju sa vlasti na rušenju ovog grada, bilo svojom šutnjom, bilo činjenicom što su dio gradskog birokratskog aparata koji uništava grad, ili jednostavno kalkuliraju jer žele zaposliti sebe ili svoje dijete pri gradu ili izmoljakati par tisuća kuna od vlasti za nekakvu svoju kvazi-udrugu kojoj je strateški cilj prodavanje muda pod bubrege…

HDZ-u je Vrgorac posao, i to posao koji ne znaju raditi, Nezavisnoj listi, izgleda, Vrgorac je samo projekt, projekt koji nije uspio, a meni, malom i običnom Vrgorčaninu, kao i većini sličnih drugih, Vrgorac je sve, egzistencija, ljubav, obitelj i prijatelji… jednom riječju – život! Bez lažne patetike.

I što sad kad jedan građanin uvidi da ne valjaju ni vlast ni oporba? Možda tražiti prijevremene izbore? A kad bi se takvi i održali, koga bi birali? Odnosno bili uopće imali priliku birati pored 1800 fiktivnih građana našega grada? Zaista nezgodna pat pozicija koju je teško promijeniti… Vrgoračke novine pokušavaju doprinijeti promjeni svom svojom skromnom logistikom, a gdje su ostali, što oni rade?