Plač naših jadnih hrtovaca

Zadnjih nekoliko mjeseci otkad je u svijetu zavladala najnovija ekonomska i financijska kriza, neprestano nas na dnevniku HTV-a teroriziraju svojim reportažama o svakom mogućem aspektu te krize. Ispočetka su počeli još nevino, raspravljajući od raspadu američke autoindustrije, ali kad su se tragovi te krize počeli javljati u nas, e onda su se raspištoljili do krajnjih granica.
Prvo su nas svake večeri davili reportažama o malim obrtnicima u Donjim Čačincima i njihovom snalaženju u krizi, i to je još bilo normalno (iako se ono u što su se pretvorili dnevnici u podne subotom i nedjeljom nikako ne može zvati normalnim), ali sad su počeli raspravljati o tome kako kriza utječe na prodaju antidepresiva, pa naokolo intervjuiraju ljude sa redikulnim pitanjima da li zbog krize piju više lijekova. Zatim, neki dan u dnevniku HRT-a je bilo pitanje da li kriza utječe na ovogodišnji Cro-a-Porter! Šteta što to pitanje nisu postavili Modnom Mačku! Prije par tjedana u jednoj emisiji raspravljali su o tome koliko će se ljudi zbog krize iseliti iz Hrvatske u zapadne zemlje u potrazi za poslom. U toj su emisiji našli neku ženu koja je završila gimnaziju i muža koji uređuje interijere i koji zbog krize misle tražiti posao na Novom Zelandu, i to je valjda trebala biti potvrda njihove teorije, ali im je onda neka gospođa iz nekakvog državnog ureda rekla da Hrvati neće iseljavati zbog krize jer mogućnost pronalaženja posla je sada jednaka u Europi i Hrvatskoj i tako im pokopala teoriju. Na kraju tresla se brda, rodio se miš.
Što je slijedeće, reportaža o tome kako kriza utječe na brojnost populacije močvarnih čaplji u Kopačkom Ritu, ili da li je kriza potjerala i onu jednu jedinu morsku medvjedicu iz Jadrana? Kako oni nemaju granica, ne bi me čudilo da sutra odu do nekakvog okupljališta narkomana i pitaju ih kako kriza utječe na njihovo drogiranje, ili da nađu nekakvu babu što skuplja boce i pitaju je da li kriza utječe na broj boca. Mene također zanima kako se u ovoj crnoj krizi snalaze životinje u zoološkom vrtu u Zagrebu. Bilo bi zanimljivo da se pozabave i pitanjem koliko kriza utječe na prodaju crnih čipkastih grudnjaka, i to onih najvećih! I to je informacija koja zavrjeđuje barem tri dnevničke minute.
Kad god rade takve neke reportaže koje nemaju veze s vezom, uvijek nađu nekog tipa kojeg potpišu kao analitičara, ovakvog ili onakvog. Taj obično ima dužnost da plaši narod svojim kvazi-teorijama o krahu bankarskog, financijskog i svakog drugog sustava koji, eto, samo što se nije dogodio. Da se vratim malo na gore spomenute grudnjake, možda bi oni radili reportažu i o tome, ali ne mogu naći analitičare koji se njima bave i to su voljni javno priznati!
Ako je kriza i manjih razmjera, oni su je spremni dovesti do najvećih mogućih razmjera. Koji je njihov poriv za takvo ponašanje ne znam, ali vidim otkad se non-stop govori o krizi narod kao da je poludio. Svi navalili kupovati kao da će sutra smak svijeta. Tko zna kakvi su tu dogovori sa trgovačkim centrima u pitanju.
Ja svaku večer s nestrpljenjem čekam dnevnik da vidim koliku su mi porciju krize za tu večer pripremili i kakva je okusa. Kriza je revnim hrtovcima očito poticaj da pišu sve i svašta, da rade reportaže loše kvalitete, samo da nešto objave. Nazovi-briga pretplaćenih hrtovaca za jadno i obespravljeno građanstvo bila bi smiješna da nije tragična. I ja bih volio kukati sa plaćom od dvadeset tisuća kuna i više, i vjerujem da bi to radio puno uvjerljivije od njih. Da uistinu žele obavljati svoj posao kako treba, onda bi radili reportaže o tome da je Hrvatska u konstantnoj krizi posljednjih trideset godina, od par-nepar dana u bivšoj Jugi, preko pretvorbe i privatizacije u Tuđmanovoj eri do današnjeg duga od 40 milijardi eura. To je tranzicijska priča Lijepe naše. Kriza u našu zemlju nije došla jučer, ona je tu već godinama. A hrtovci izgleda otkrivaju toplu vodu i o krizi su tek sad počeli govoriti. Amerika će se iz krize izvući kad-tad, Europa isto, ali mi ne, jer mi nemamo krizu, mi imamo dug. Posebno me zapanjila činjenica da mi danas imamo vanjski dug od 40 milijardi eura, a susjedna nam BiH „samo“ dvije milijarde! Eto ti tajne našeg „napretka“, opće zaduživanje. To je toliko zahvatilo maha da se plaćanje jednog kredita drugim više uopće kritički ne razmatra. To sigurno ne čine Hrtovci. Tko zna, možda oni i bi, kad im iznad glave ne bi non-stop visjela famozna Hlo, osoba koja je valjala svima vlastima, i koja danas odlučuje o životu i smrti na toj televiziji, naravno u prenesenom značenju (samo ona je sposobna maknuti Latina i Štefanića, te natjerati Bagu da ode, a istovremeno držati Togonala, novinara, malo je reći, upitne kvalitete koji nas sve skupa iritira svojim nesposobnim vođenjem Otvorenog). Da se razumijemo, druge dvije televizije su sto puta gore, ali od njih znam što mogu očekivati, pa me nije briga. HRT bi ipak trebao biti iznad njih, a ne sve više poprimati njihov način rada. Međutim, u zadnje vrijeme od javne televizije mogu očekivati samo jedno; da mi Šprajc svako malo objavi radosnu vijest kako televizijska pretplata opet poskupljuje jedan, dva ili više posto, jer toliko rastu i plaće. Eh, kad bi se i novinarska profesionalnost tako ravnala prema rastu plaća, gdje bi nam bio kraj!