Novinar, što je to?

Maloprije sam gledao emisiju o povijesti dnevnika Hrvatske televizije. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća taj je dnevnik malenim koracima započinjao krčiti svoj put. Naprosto su bili nešto novo i nisu imali od koga učiti. Možda izgleda smiješna sva ta spontanost i jednostavnost koju možemo zamijetiti kada gledamo stare dnevnike. Momci u kariranim košuljama i odijelima, počešljani na razdjeljak, sa naočalama a la dno o tegle radili su u objektivno manjim medijskim slobodama, i bili su tada bili pioniri u svome poslu, ali u usporedbi sa današnjima, bili su bili novinari u pravom smislu riječi, štoviše novinarčine! Njima ekskluziva, šminka i fotošop nisu bili najveći dometi već im je glavni cilj bilo što bolje informirati građanstvo. Kad te novinare uspoređujem sa ovim današnjima dobijem nagon za riganje.
Danas, kad se svatko prozvao novinarom, novinarska struka dotiče samo dno. Kad upalite televiziju i pogledate dnevnik, vi ne dobivate samo vijesti, vi ste bombardirani i voditeljičinom odjećom i njezinim zavodljivim dekolteom, a s vremena na vrijeme u svakakvim časopisima doznate i sve o njenom privatnom životu, htjeli vi to ili ne. Nekadašnji cilj novinarstva bilo je što objektivnije informiranje građanstva, a danas su neki takozvani novinari postali sluganska pera politike i krupnog kapitala. Oni pokrivaju samo neke teme, a druge su za njih tabu. Većina njih je zapravo i nesposobna konstruktivno promišljati, i dovedeni su samo da lijepo izgledaju i da budu marionete nekih većih interesa. Oni su se spremni obrušiti na sve koji nisu dovoljno bogati da ih tuže, a svoje sponzore uopće ne spominju, osim kada o njima pišu panegiričke tekstove u kojima ih izdižu u nebesa. Na svoju veliku žalost, tijekom dosadašnjeg studiranja u Zadru imao sam i previše iskustva sa tamošnjim kvazi-medijima, lokalnim i nacionalnim.
Budući da je današnji novinar zaštićen kao zlatno tele (naravno, osim ako ne počne postavljati neugodna pitanja), njega nitko i ništa ne sprječava da napiše ili izgovori što ga je volja i da za to ne mora odgovarati. Oštećenoj strani ne preostaje ništa nego tužiti, a ako nakon zafrkavanja sa našim sudstvom i dobije zadovoljštinu, možda vam objave demanti na 17. strani na dnu najmanjim mogućim slovima.
Baveći se borbom za studentska prava bio sam više puta, sa nekim svojim časnim kolegama, žrtva laži i objeda koje su protiv nas i studentske populacije u cijelini, iznosili brojni lokalni mediji. Bez ikakvih činjenica iskonstruirali su što su htjeli, a kada bi htjeli ispraviti te laži, nitko vas nije slušao niti je koga bila briga. Kada sretnete te pojedine „zvijezde“ na ulici, oni izgledaju toliko bahati, sa nosom podignutim do nebesa, kao da su popili pamet cijeloga svijeta. Brojni propali studenti i poslušnici bivših propalih režima, te ljudi koji su svoje karijere stvorili vješajući se za retrovizore kampera na Masleničkom mostu kada puše bura, ili izvještavajući sa požarišta, danas su postali glavni moralizatori koji su počeli nama određivati što jest, a što nije. Za neke bi bilo bolje da umjesto moraliziraju, da malo novinarski istraže ono o čemu pišu i govore, a ne da idu do svojih šefova i sponzora koji im odrede što valja. Nekad se po mišljenje išlo u Centralni komitet, a danas u središta političkih stranaka ili… u Konzuma!
I zaista, jadno je uspoređivati takve spodobe i njihove „kolege“ iz svakakvih žutih tiskovina sa novinarčinama poput Miljuša i drugih za koje ne postoje tabu teme i neugodna pitanja, pa čak i kad djeluju u veoma opasnim uvjetima.
Kako se boriti protiv kvazi-novinarstva? Pa postoji samo jedan lijek, a isti se koristi u borbi protiv demagoški nastrojenih lažljivih i korumpiranih političara. Taj se lijek zove obrazovanje nacije, koja tako pametnija neće pušiti laži i demagogije koje nam prodaje navedeni ološ. Ali još će puno Matice proteći ispod vrgorskog mosta dok mi dođemo na tu razinu.