Crtica iz svakodnevne povijesti Oraha iz 1938. godine
petak , 28.11.2008.
Ponekad listam stare dalmatinske novine i u njima uvijek nalazim svakakve članke i člančiće iz svakodnevne povijesti Vrgorske krajine. U starim novinama se stvarno svašta skriva, i tko je voljan istraživati, može to raditi cijeli život, budući da je taj posao spor, a svakako zanimljiv, kako za onoga tko istražuje, tako i za one koji čitaju njegove radove. Evo dok sam listao stari splitski list Novo Doba naišao sam na člančić koji opisuje jedan nemili događaj u Orahu iz listopada 1938. godine.
NOVO DOBA
Izbiveno oko petogodišnjoj djevojci
Jutros je dovedena u bolnicu petogodišnja djevojčica Draga Jakičević Antina, iz sela Orah kod Vrgorca. Juče ujutro je malu Dragicu poslala majka u dućan da nešto kupi i na putu, dok je prolazilo blago, bacila se kamenom Mande Jelavić – Toluša, te je nesrećom pogodila djevojčicu baš u lijevo oko. Djevojčica je pala i onesvijestila se, a Jelavićka ju je digla i ponijela roditeljima. Liječnik ju je povio i uputio u splitsku bolnicu gdje je jutros izvršena operacija.
komentiraj (17) * ispiši * #
Lokalnih samouprava kao u priči
petak , 21.11.2008.Naša država je već dugo u ozbiljnoj ekonomskoj krizi i to nije tajna. Puno trgujemo i prodajemo, a malo proizvodimo. Država nam je u zadnjih 17 godina uništena i opljačkana u ratu, zatim opljačkana u miru, a cijelo vrijeme vodili su je loši političari od kojih mnogi kriminalci.
Vrlo dobar primjer nevjerojatne državne rastrošnosti/gluposti možemo pratiti na primjeru lokalnih samouprava. Danas svaki kraj koji to želi može se odvojiti od općine/grada u čijem je sastavu i postati nova općina. Koliko je to gospodarski i ekonomski opravdano to nitko ne pita. Primjere za to nalazimo u vlastitom dvorištu. Godine 1991. Biokovsko – neretvansko područje i Omiš-Poljica bili su podijeljeni u šest većih općina: Imotski, Vrgorac, Omiš, Makarska, Ploče i Metković. Tijekom ovih sedamnaest godina tih šest općina podijelilo se na, ni manje ni više nego, dvadeset i sedam općina i gradova (!!!): Baška Voda, Brela, Cista Provo, Dugi Rat, Gradac, Imotski, Kula Norinska, Lokvičići, Lovreć, Makarska, Metković, Omiš, Opuzen, Ploče, Podbablje, Podgora, Pojezerje, Proložac, Runovići, Slivno, Šestanovac, Tučepi, Vrgorac, Zadvarje, Zagvozd, Zažablje i Zmijavci! Raskotile se općine i gradovi kao štakori! Hvala Bogu, Vrgorac je podjela općina mimoišla, jer bilo bi naprosto katastrofalno da se npr. zapadni i sjeverni krajevi našeg kraja žele pretvoriti u posebnu općinu. I tako dolazimo o 6 na 27 općina/gradova ili 21 više. A znate što to znači: 21 načelnik/gradonačelnik više, 21 zamjenik načelnika/gradonačelnika više (a i više od toga), 21 gradsko/općinsko vijeće više (sa tko zna koliko članova), 21 puta x tajnica, raznih čistačica, činovnika, zaštitara i ostale administracije, najmanje 21 službeno vozilo više, 21 općinska/gradska zgrada više, 21 račun za struju, vodu, telefon i ostale troškove više i da ne nabrajam više. Pa zar našoj vlasti nije jasno da tako nikako ne možemo naprijed? Tolika administracija nas uvodi u lagani bankrot, jer dok svakoga od navedenih namirimo u proračunu ostanu mrvice. No ovo je ništa kada se sjetimo da u Hrvatskoj ima ukupno oko 600 općina/gradova, a da ne govorim da imamo čak 21 županiju. Kolika je to tek administracija! Ne bi da smo država veličine Francuske. No najgore od svega je to da, umjesto da smanjujemo broj općina, mi ih stalno povećavamo, a podjela na 21 županiju je stvarno nepotrebna. Bilo bi puno bolje Hrvatsku podijeliti na četiri-pet povijesnih regija i gotovo.
Da bi se neka općina danas osamostalila ona mora ispuniti vrlo malo uvjeta. Dovoljno je da dio neke općine/grada plebiscitom odluči osnovati svoju općinu, i ona ima tu mogućnost. Uopće nije važno da li navedeni kraj ima ekonomsko-gospodarske uvjete i povijesnu opravdanost. Što se mene tiče, općina/grad to ne može postati ako nema: vrtić, osnovnu i srednju školu, infrastrukturu za općinsku administraciju uz prateće ispostava Hrvatskih voda, šuma i sl., knjižnicu, policijsku postaju i vatrogasno društvo, jedan ili više medija, te više različitih trgovina, i što je najvažnije gospodarsku i povijesnu opravdanost te najmanje tri do četiri tisuće stalnih stanovnika. Bez svega ovog navedenog, što je minimum minimuma, naprosto ne shvaćam kako neka općina može funkcionirati. Vi danas imate općine koje nemaju nikakvu industriju, gospodarstvo im ovisi o slabo razvijenoj poljoprivredi i radu stanovnika u obližnjim većim gradovima. Ne shvaćam kako takva administrativna politika može doprinijeti razvoju krajeva, jer zasad ona jedino doprinosi ugojenosti lokalnih stranačkih kadrova koji žive na državnim jaslama, a ostalima kako bude.
A osim toga, nove male općine koje nemaju tradiciju masovno postaju teren za svakakve malverzacije krupnog kapitala i s njime spregnute politike. Veliki trgovački centri, multinacionalne korporacije i ostali grebatori za sitne novce pokupuju pola općine i rade što ih je volja, a mi to zovemo dobrim poslom i najčešće takvima opraštamo račune za komunalne naknade i sl. To je sramotno i ne vodi nas naprijed, već debelo natrag.
Kada bi ukinuli masu tih malih općina država bi uštedjela značajne novce. Naravno, ja se ne zalažem da vratimo stanje na 1991. i na megalomanske općine, ali ako gledam našu okolicu, naprosto ne vidim ekonomsku opravdanost postojanja npr. općine Zadvarje, Lokvičića, Zažablja i još nekih drugih. Ako je netko vidi, svaka mu čast. Znam ja da svatko voli da ima svoju općinu, ali moramo biti realni. Jedan moj profesor je rekao da takve općine nemaju ni murvu ispod koje će vijećati, ali zato imaju načelnike od tristo kila koji voze mercedese i upravljaju krajem kao svojom babovinom. Mi danas imamo općine od par stotina stanovnika. Ma kako to može normalno funkcionirati i kome to koristi osim malobrojnom stranačkom kadru!? Zbog svega navedenog mi je neopisivo drago da Grad Vrgorac nije krenuo stopama nekih susjednih lokalnih samouprava jer to nikome ne bi koristilo, a najmanje stanovništvu. Ako postoji netko tko je za to zaslužan, skidam mu kapu.
komentiraj (43) * ispiši * #
2. godina
petak , 14.11.2008.
Danas ovaj blog slavi drugi rođendan. Tko bi rekao da su prošle već dvije godine otkad sam napisao prvi tekst. Otada se puno toga promijenilo, a tijekom toga vremena na ovome blogu sam objavio više od 180 tekstova. To je svakako puno, ma kako god gledao na to. Neki su bili više kvalitetni, neki manje kvalitetni, neki duži, a neki kraći, ali svima je bila namjera utjecati na buđenje slobodnomislećih ljudi i vrgorskih kulturnjaka koji već dugo (praktički oduvijek) životare u intelektualnom mraku. Zaista, u ove dvije godine puno sam toga doživio uređujući ovaj blog, u najvećem dijelu pozitivno. Upoznao sam dosta dobrih ljudi, na čijoj im pisanoj i usmenoj podršci zahvaljujem. U početku je ovaj blog bio namijenjen objavljivanju tekstova iz vrgorske povijesti, ali tijekom vremena on se pretvorio u nešto više. Tu sam razglabao o mnogim društveno-političkim i gospodarskim temama posredno ili neposredno vezanim za naš grad. Nekima se moje pisanje sviđalo i davali su mi podršku, a nekima nije, a što im ja tu mogu.
Zahvaljujući ovome blogu, moje zalaganje i entuzijazam primijetila je i ekipa koja se uhvatila u koštac sa pokretanjem prvih novina u vrgorskoj povijesti. Njihov poziv za sudjelovanje sa zadovoljstvom sam prihvatio.
Isto tako, hvala svima Vama koji ste me već dvije godine pratili svojim komentarima. Neki ste bili konstruktivni kritičari, neki ste bili provokatori. Ma hvala i jednima i drugima.
Mogli ste i sami primijetiti da su prvi tekstovi bili manje kvalitetniji nego što su ovi danas. Sve je to dio intelektualnog i drugog sazrijevanja kroz koje kao pojedinac svakodnevno prolazim. S vremenom se mnogo stvari nauči, čovjek postane strpljiviji, oprezniji i pametniji.
Znam da mnogi čitate ovaj blog, ali ne komentirate. Bilo bi mi drago da svi vi koji čitate napišete što na blogu valja, a što bi trebalo mijenjati. Da li je ovaj blog koristio Vrgorcu ili ne? Zanimaju me vaša razmišljanja.
komentiraj (14) * ispiši * #
Grad sufinancira prijevoz studenata
petak , 07.11.2008.
www.vrgorac.hr
Grad Vrgorac sklopio je s "Promet" d.o.o Makarska ugovor o sufinanciranju prijevoza studenata s područja grada Vrgorca na relacijama od Vrgorca prema drugim gradovima u kojima studenti pohađaju studij a prema kojima prijevoznik obavlja prijevoz putnika u javnom linijskom prijevozu.
Ukupan popust na iznos cijene povratne karte za studente s područja grada Vrgorca iznosit ce 50 % od važeće cijene putne karte. Grad Vrgorac ce financirati 25% popusta od važeće cijene putne karte, a prijevoznik "Promet" d.o.o Makarska će na svoj teret snositi dodatnih 25% popusta.
Studenti grada Vrgorca autobusne karte mogu kupiti od 21. listopada 2008. godine samo na Autobusnom kolodvoru u Makarskoj uz obvezno predočenje potvrde o statusu studenta za tekuću studijsku godinu ovjerenu od strane nadležnog fakulteta i osobne iskaznice.
Napokon, drago mi je da gradska uprava čita moje tekstove na blogu i u Vrgoračkim novinama i neke od mojih prijedloga uvažava!
P.S. Samo mi nije jasno zašto su mogućnost jeftinije karte omogućili samo na kolodvoru u Makarskoj? Logično bi bilo to uvesti u Vrgoracu kod vozača, ili u Splitu koji je autobusni centar. Što ako netko ide iz Vrgorac u Split i obratno preko Dubaca? Ali da ne propitujem previše, i ovo je premašilo moja očekivanja.
komentiraj (2) * ispiši * #
Kako je nastao današnji Vrgorčanin?
subota , 01.11.2008.
Naša mala Vrgorska krajina je vrlo specifičan kraj i mi smo Vrgorčani to nekako oduvijek osjećali u sebi. Stiješnjena sa četiri okolne krajine: ljubuškom, neretvanskom, makarskom i imotskom, uvijek je nekako bila u sredini, na doticaju sa svima, a ipak različita od svih. Na to su jednako utjecali reljef i prirodne osobine kraja zahvaljujući kojima smo se manje-više samostalno razvijali. Dakako veliki je utjecaj i povijesnih događaja. Vrgorska krajina kakvu danas poznajemo stara je niti tristo godina. U današnjem teritorijalnom obliku stvorena je mletačko-osmanskim mirom u Požarevcu 1718. godine kada je dogovorena granica dviju sila, a ista ta granica ostala je i do danas. Isto tako, Mletačka Republika je po osvajanju našega kraja i formiranja granice 1718. vršila i unutrašnja uređenja, pa je tako odredila i granice današnjoj Vrgorskoj krajini kao graničnom području koje ima jedan jedini zadatak - štititi mletački dalmatinski posjed. Premda vojnici naših dalmatinskih krajina nisu korišteni u nekim većim europskim ratovima Mletačke Republike, kako je to bilo u slučaju Vojne krajine koju su Austrijanci maksimalno iskorištavali za svoje ratove po cijeloj Europi, vojnički karakter Vrgorske, kao i ostalih krajina u Dalmaciji, bio je očit. Nisu pjesme o junacima turskih ratova nastale tek tako slučajno. One su produkt stoljetne vojničke tradicije ovog područja. I u vrijeme osmanske uprave koju mi počesto krivo nazivamo – turskom, vrgorski kraj je bio granica. Zbog toga su osmanske vlasti i naseljavale muslimansko stanovništvo u Vrgorac. Ono je izgradilo kule i druge fortifikacije za obranu. I to doseljeno muslimansko stanovništvo, kao i ono autohtono koje je kasnije islamizirano korišteno je isključivo u cilju obrane granica. Nije ni kršćanska raja stajala po strani, kako se to danas misli. I raja je preuzimala običaje i odjeću svojih muslimanskih susjeda kao i obveze na granici.
U stoljećima neprestanih većih ili manjih ratova i manjih lokalnih graničnih čarki stvoren je prototip povijesnog Vrgorčanina, vječnog graničara na nemirnoj granici, koji je živio i obitavao u patrijarhalnoj zajednici u kojoj su povijesni događaji i osobe, okarakterizirane kao junaci, postali predmet narodnih pjesmama koje su se širile usmenom predajom sa koljena na koljeno. Nastao je tako Vrgorčanin kakvog poznajemo: čvrst, plemenit, ne busa se u prsa, nije grlat i stvari sagledava razumno, ali uvijek u pravom trenutku spreman. Nije uopće bitno da li se radi o Vrgorčaninu muslimanu iz vremena Gorske nahije ili Vrgorčaninu katoliku iz vremena kasnije mletačke Vrgorske krajine, povijesni predložak je isti. I jednog i drugog karakterizira prostor u kojem živi i „biokovski“ kulturni predložak koji ga oblikuje, usprkos promjenama raznih vlasti tijekom stoljeća. Vrgorska krajina je prije nego što je to postala bila osmanska nahija Gorska župa, a prije toga srednjovjekovna humska župa Gorska, a prije nje neretvanska župa Rastoka i to zna što sve još prije toga, a sve te teritorijalne jedinice manje-više su pokrivale isto područje i isto stanovništvo, koje se naravno prilagođavalo stoljećima u kojima je živjelo kako je najbolje znalo. Kontinuitet postoji, u to nema sumnje. Stoljetna demografska miješanja stanovništva stvorila su tako današnjeg Vrgorčanina. On u sebi sadrži i gene starog Ilira, i neretvanskog gusara, i humskog seljaka i muslimanskog graničara i pripadnika kršćanske raje i katoličkog narodnog junaka. Svaka od tih komponenti je odigrala svoju ulogu i svaku od njih treba gledati u povijesnom kontekstu. Bez jedne ili više njih mi naprosto danas ne bismo bilo ono što jesmo. Dokaz za ovo se danas vidi na svakom koraku: u običajima, u govoru, prezimenima, kulturnoj baštini i brojnim drugim stvarima. Vojvoda Prže Pervan, bez dileme katolik i mletački vojvoda, odjeven je na Fortisovom crtežu u muslimansku odjeću, kao i ženska osoba iz njegove kuće koja je tada također nacrtana. Prezimena Vrgorčana su raznolika, od hercegovačkih katoličkih i crnogorskih pravoslavnih do onih turskog podrijetla. Temelje vrgorske Gradine gradili su humski velikaši, a nadogradili Turci-Osmanlije. Poslije su ju obnavljali katolici, kao i sve druge kule. Naša današnja crkva stoji na mjestu stare katoličke crkvice koja je bila zapravo nadograđena bivša džamija koju su izgradile Osmanlije. Vjerojatno je i prije džamije tu bila nekakva crkva. Naš govor ima stotine riječi vrlo različitog podrijetla. Naprosto iste se stvari ponavljaju, isti narod živi ovdje iz generacije u generaciju stotinama godina. I u vremenima kada je vrgorski kraj depopulirao i bivao naseljavan stanovništvom iz npr. Hercegovine, to je stanovništvo u kratkom vremenu prihvatilo kulturni predložak starosjedilaca i razvijalo ga u skladu sa razdobljem u kojem je živjelo. Kada se povijest gleda na takav način, onda se stvarno čine glupima i bespotrebnima rasprave o nekim našim „vjekovnim neprijateljima“. Stvari uvijek treba gledati u povijesnom kontekstu koji je jedini pravi i moguć.
komentiraj (12) * ispiši * #
